U dvorištu porodične kuće 1997. godine sagradio je tekiju. Prije toga oko 20 godina u kući je organizirao mevlude, zikr. I tada je dolazila ulema sa svih strana. Tekija može primiti oko 600 osoba. Zikr se obavlja uoči petka i uoči ponedjeljka, a priređuju se i mevludi, Jevmul-ašura, Lejletul-miradž, Lejletul-regaib... U tekiji se obavljaju teravih-namaz i bajram-namaz. Tekiju su posjetili reisul-uleme i Mustafa ef. Cerić i Husein ef. Kavazović. O tekiji šejh Sirrija ef. kaže: “Gradeći tekiju, ni od koga nisam tražio sredstva, a bilo je ljudi koji su mi pomogli u građevinskom materijalu. Allah mi je dao kuveta da to privedem kraju”

Piše: Bajro PERVA

U Radinovićima kod Visokog živi šejh Sirrija ef. Hadžimejlić, penzionirani imam, predsjednik Tarikatskog centra u Bosni i Hercegovini i šejh Nakšibendijske tekije Radinovići. U penziji je, ali ne miruje. Iako je ukoračio u 79. godinu života, nesmanjenim elanom predvodi Tarikatski centar i tekiju u Radinovićima. Nađe prostora i za svoj humanitarni i dobrotvorni rad. Ta dimenzija njegovog ovosvjetskog angažmana bila je povod ovoj priči.

Rođen je 1. februara 1942. godine. Sin je šejha Refik-efendije i majke Hatidže. Majku nije zapamtio. Umrla je kad je njemu bilo 6 mjeseci, a otac se kasnije ponovo oženio. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. Uporedo je obavljao poslove na poljoprivredi i u stočarstvu. Bio je to period poprilično teškog djetinjstva.

Kad je odrastao, želja mu je bila da ode u Damask (Sirija) i nauči arapski jezik. Želja mu se i ostvarila. U Damasku je proveo četiri godine. Diplomirao je na Višoj šerijatskoj školi Furkan 1972. godine. U Damasku je sreo veliki broj Bošnjaka muhadžira koji su u Drugom svjetskom ratu izbjegli u Siriju. Ti Bošnjaci su ga dobro pazili. Pazili su ga i Arapi.

Prvu islamsku naobrazbu stekao je kod oca šejha Refika ef. Hadžimejlića. Kod njega je stjecao znanja iz kiraeta, fikha, akaida, islamske misli, te vježbao učenje mevluda na turskom jeziku. Sve te discipline šejh Sirrija prenosio je na mnoge mlađe imame, kao i na sina Ilhana, koji je njegov zamjenik na funkciji šejha Nakšibendijske tekije u Radinovićima. Otac mu je u 74. godini života (1969. godine) preselio na ahiret. Bio je poznat i po tome što je sedam godina bio u ropstvu u Rusiji. Perfektno je govorio ruski jezik. Bio je značajan alim. Oko 1956. godine, kad su se u BiH zatvarale tekije od strane KPJ, Refik-efendija je u Sarajevu sreo neke poznanike, doušnike UDB‑e, koji su mu cinično rekli: “Eh, Refik-efendija, mi zatvorismo sve tekija, šta ćeš sad?” Šejh Refik im je odgovorio tako što se udario rukom po prsima: “Evo tekije koju nikada ne možete zatvorit.”

Hadži šejh Sirrija ef. svoj je radni vijek dug 37 godina proveo kao imam, hatib i muallim radeći u više mjesta na području Visokog, Kaknja i Šipova. Gdje god je radio, iza sebe je ostavio velike hajrate. Gradio je džamije, munare, mesdžide, mektebe. U svim džematima u kojima je službovao vodio je zikr. Pet godina službovao je u Šipovu, gdje je vodio izgradnju džamije, educirao ljude, a tamo ga je poslao rahmetli reisul-ulema Sulejman ef. Kemura. Bila je to njegova prva služba. Iz Šipova je otišao na područje MIZ Kakanj, u džemat Brnj. Tu je ostao 3 godine. Nakon tri godine, tadašnji glavni imam Husein ef. Brodlija ga je pozvao na razgovor. Poslije saglasnosti da je spreman prihvatiti premještaj, efendija Brodlija ga je, znajući njegove organizatorske mogućnosti i sklonosti ka dobrotvornom radu, poslao u Dumanac, gdje je trebalo da se gradi nova džamija. U Dumancu je službovao 17 godina. Sagradili su džamiju i munaru. Organizirao je radove, pronalazio majstore. Negdje na početku službe u džematu Dumanac, poslije džume, jedan dedo mu je rekao da ima dženaza. Šejh Sirrija ga je upitao gdje je mejit? “Eno mejita u štali”, odgovorio je dedo. Potom je šejh Sirrija džematu rekao da će prvo napraviti gasulhanu pa onda sve ostalo. Džamija se započela graditi u proljeće, a ujesen je bila završena. Odatle je otišao u selo Seoče na visočkom području i tu je s džematlijama uredio džamiju. Ponad Kraljeve Sutjeske sagradio je mekteb.

U dvorištu porodične kuće 1997. godine sagradio je tekiju. Prije toga oko 20 godina u kući je organizirao mevlude, zikr. I tada je dolazila ulema sa svih strana. Tekija može primiti oko 600 osoba. Zikr se obavlja uoči petka i uoči ponedjeljka, a priređuju se i mevludi, Jevmul-ašura, Lejletul-miradž, Lejletul-regaib… U tekiji se obavljaju teravih-namaz i bajram-namaz. Tekiju su posjetili reisul-uleme Mustafa ef. Cerić i Husein ef. Kavazović. O tekiji šejh Sirrija-efendija kaže: “Gradeći tekiju, ni od koga nisam tražio sredstva, a bilo je ljudi koji su mi pomogli u građevinskom materijalu. Allah mi je dao kuveta da to privedem kraju. Zove se Nakšibendijska tekija Radinovići. Sin Ilhan je moj zamjenik, a ima i nekoliko čestitih imama koji su vekili: Muharem ef. Sijerčić iz Kiseljaka, Senad ef. Šabić iz Mokronoga, Ibrahim ef. Klisura iz Rakovice. Među vekilima bio je i rahmetli Mehmedalija ef. Amidžić iz Visokog, koji je ove godine preselio na ahiret.  U tekiji nikad nije prekidan zikr. Povremeno imamo i katedru. Gostuju ugledni profesori.

Prilikom obilježavanja mubarek dana uvijek bude i predavač sa strane. Mnogo je uleme dolazilo u tekiju, među kojima je bio i rahmetli Husein ef. Đozo. Jednom prilikom rahmetli Huseina ef. Đozu pozvao sam na zikr koji se održao u mektebu u Okolišću. Đozo je naišao iz Kraljeve Sutjeske, gdje je ispred IZ, u društvu s fratrom Markom Oršolićem, prisustvovao mladoj misi jednog mladog svećenika. Obojica su navratili. Tako je i fra Marko prisustvovao zikru. Profesor Đozo je održao predavanje u kojem je rekao da je uživao u programu među ašicima. Kazao je da je zikrom napojio dušu. Poslije programa došli smo u moju kuću na ručak i ašuru. Oršolić je tada rekao: ‘Kad bih večeras umro, ne bih žalio jer sam mnogo toga vidio. Vidio sam kako se vjernici Bogu predaju.”

Često je bio meta režima u bivšoj Jugoslaviji. Bio je proganjan, posebno 1983, kad je zatvorena i osuđena grupa bošnjačkih intelektualaca na čelu s rahmetli Alijom Izetbegovićem. Policija mu je dolazila s dugim cijevima i sedam sati vršila pretres kuće. Allah mu je dao snage da sve to stoički podnese. Rekao im je: “Ako ovom društvu smeta što u džematu uoči petka i uoči ponedjeljka klanjamo namaz i proučimo zikr, onda će ono propasti.” Ispitivali su ga ima li kakve truhleži u njegovoj porodici od njega do devetog koljena unazad. Pošto su se uvjerili da je pola njegove familije u derviškim i šejhovskim vodama, te da su tokom Drugog svjetskog rata bili u partizanima, onda su okrenuli ćurak i pokušavali ga nagovoriti na saradnju kao da ga i Bog duži da to radi. Odrečno je rekao NE i ustvrdio da je dovoljno patriotski osviješten, možda i bolje od njih. Epilog toga bilo je oduzimanje pasoša koji mu godinama nisu vratili. Ostao je do kraja pošten.

Tokom agresije na BiH bio je aktivista na području Visokog. Pored ostalog, bio je i komandant civilne zaštite. Pomagao je, obilazio linije, brinuo se o hrani. Njegova je kuća bila mjesto gdje su se okupljali komandanti i komandiri i mnogi drugi viđeniji ljudi, počevši od rahmetli generala Mehmeda Alagića i Rasima Delića. Bio je na dispoziciji vojnom i civilnom vodstvu našeg naroda.

Šejh Sirrija svojim je sredstvima pomagao izgradnju ili obnovu mnogih medresa, džamija i drugih infrastrukturnih objekata Islamske i društvene zajednice. Sponzorirao je šejh Sirrija i ljude da odu na hadž. On je 17 puta bio na hadžu, te sedam puta na umri. Gotovo svaki put kad je odlazio na umru sa sobom je vodio po dvoje-troje ljudi. Skromni šejh će kazati da za te njegove donacije ljudima put na hadž i umru ima pomoć njegovih prijatelja. U martu ove (2020) godine bio je uplatio umru za sebe i još tri osobe, ali je zbog pandemije virusa korona taj put otkazan. Šejhova je namjera da se, kad se ukaže nova prilika, taj put realizira. Posebno mjesto zauzimaju Sirrijina sponzorstva saputnika, mahom imama, na putovanjima po Turskoj, Siriji, Jordanu, Tunisu, zemljama okruženja.

O šejhovom dobročinstvu posebno mi je govorio i šejhov imam Fikret ef. Bajrić. Naime, kad je odlučio da kupi kuću, Fikret-efendija nije bio bankovno solventan da digne veći kredit. Ispričao je, onako neobavezno, šejhu Sirriji za taj slučaj. Sutradan ga je šejh posjetio i donio para koliko je trebalo da pazari kuću. Rekao mu je: “Fikret-efendija, evo ti pare, pazari kuću, a sebi napravi raspored koliko ćeš mjesečno moći vraćati. Vodi računa da to ne bude nauštrb porodice.” Zahvaljujući šejhu Sirriji, Fikret ef. je izbjegao kamatu i s mnogo manje novaca riješio stambeno pitanje. Fikret-efendija je sasvim uredno i u roku koji je sebi zadao vratio i posljednju ratu pozajmice dobročinitelju šejhu Sirriji.