“Za sve je kriv goraždanski muftija Remzija ef. Pitić. On se u tom periodu, kada smo se odlučivali hoćemo li započeti ovaj posao, spremao za hadž. ‘Ja idem na hadž, a ako Bog da, kad se vratim, hoću da su temelji zakopani’, rekao nam je muftija. To nam je bila inicijalna kapisla. Napravili smo sve pripremne radnje, samo smo njega čekali da se vrati s hadža i prouči dovu kako bismo s hajrom krenuli u ovaj posao. A bezbeli nas je i na hadžu spomenuo i sjetio nas se dovom”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Čajniče se prvi put spominje 1477. godine u turskim službenim defterima koji se i danas čuvaju u Istanbulu. Kažu da naziv grada potječe iz perzijskog jezika u značenju “hladna, dobra voda”, što ne čudi, jer u Čajniču i okolini vode ima napretek. Čajniče spominje i Evlija Čelebi u svom Putopisu. Posjetio ga je 1664. godine i zabilježio da tako čudno mjesto, brdovito i valovito, nigdje nije vidio: “Okruženo velikim brdima s ogromnim drvećem i strašnim ponorima, svojim položajem istovremeno djeluje veselo, opasno i strašno, dok su s druge strane predjeli s voćnjacima prave rajske bašče.”

Čajniče je poznato i po Čajničkom evanđelju iz 15. stoljeća, jedinom sačuvanom srednjovjekovnom bosanskom evanđelju koje je trenutno u Bosni i Hercegovini. Čuva se u Muzeju Crkve Uspenja Bogorodice i Crkve Vaznesenja Hristovog u Čajniču. Napisano je bosančicom, na bosanskom jeziku.

Danas se ovaj grad uglavnom veže za lov, ribolov i sportsko-rekreativni turizam. Skoro je sasvim pust, spominje se uglavnom samo u kontekstu najudaljenijih i najneposjećenijih gradova u Bosni i Hercegovini, a nikako ili rijetko u vezi s privrednim aktivnostima. Stoga je iznenađujuće što će u Miljeno kod Čajniča ubuduće svaka dva mjeseca dolaziti 23.000 novorođenih, jednodnevnih pilića. Tu će se, u postrojenju “Nur – Miljeno”, zadržavati šest sedmica, gotovo će ustostručiti svoju kilažu, nakon čega će završavati na trpezama širom Bosne i Hercegovine.

Nurija Vesnić i njegov brat Nedžad prije dvije godine počeli su razmišljati o izgradnji pilićare kako bi pokrenuli vlastiti biznis. Nedžad je godinama radio kao vozač kamiona na relaciji Bosna i Hercegovina – Austrija – Njemačka.

“Dodije to izbivanje od kuće. Jedan sam dan došao burazeru i pitao ga ima li išta što bismo nas dvojica mogli raditi u Bosni. S obzirom na to da naš amidža već sedam ili osam godina ima pilićaru, s kapacitetom od 3.000 komada, zapitali smo se zašto se i mi ne bismo bavili uzgojem pilića. Njegov primjer bio nam je, na neki način, motivacija. Onda smo obavili nekoliko razgovora s ‘Brovisom’ i dogovorili uvjete”, kaže Nedžad.

Na zemljištu na kojem se danas nalazi hala od 1.500 kvadratnih metara prije pet godina bila je livada, dio porodičnog imanje obitelji Vesnić površine od približno sto dunuma. Na imanju nije bilo nijedne kuće.

“Prije desetak-dvanaest godina amidža nas je pozvao da to podijelimo. Dogovorili smo se koji će dio pripasti kome. Dolazili smo tu da obrađujemo zemlju. Međutim, počne padati kiša, nemaš se gdje skloniti, spremiš se i nazad u Goražde. Onda smo se dogovorili da napravimo kuću. Majstori su nam razveli vodu i struju, sve smo ostalo nas dvojica uradili. A nismo ni zidari ni tesari. Ugrabimo vikend slobodan i krenemo raditi. U međuvremenu skupimo i nešto para, kupimo materijala i radimo. Jedno po jedno, i na kraju završimo kuću”, prisjeća se Nurija.

IDEJA JE ODLIČNA, ALI GDJE SU PARE

Kada se saznalo da pokreću biznis, dolazili su im iz raznih udruženja i agencija nudeći pomoć.

“Dođu, vide ledinu i odmah pitaju: ‘Pa šta sada da radimo? Mislili smo da ćemo ovdje zateći firmu, kancelarije, sjedište, proizvodne pogone, da bismo sve to mogli evidentirati.’ Ja im onda kažem: ‘Dobro, a šta ćete mi vi pomagati ako sve sami završimo i finansiramo?’ Ti su počeci zaista bili izuzetno teški, do te mjere da smo se u jednom trenutku zapitali možemo li mi to uopće napraviti”, govori Nurija.

Kome god su se braća Vesnić obraćala, budući da su imali samo livadu, nisu nailazili na pomoć. Svi su govorili da je ideja odlična, ali da im ne mogu dati podsticajna sredstva samo za ideju.

“Čak su nam neke nevladine organizacije, koje se intenzivno bave brigom o poljoprivredi u Bosni i Hercegovini, tražile tri pozitivna završna računa. Mi smo to tada shvatili kao način da nas odbiju, ali smo ostajali uporni. Shvatili smo da posao nikada nećemo započeti ako budemo čekali na novac. S druge strane, znali smo da ćemo, ako počnemo ovaj posao uz pomoć kredita, moći aplicirati za podsticajna sredstva. Time bi se kredit malo ublažio, a što bi dovelo firmu u stanje da normalno funkcionira i bude ekonomski održiva”, objašnjava Nurija, velikim dijelom okrivljujući i goraždanskog muftiju Remziju ef. Pitića za sadašnju halu punu pilića.

“On se u tom periodu, kada smo se odlučivali hoćemo li započeti ovaj posao, spremao za hadž. ‘Ja idem na hadž, a ako Bog da, kad se vratim, hoću da su temelji zakopani’, rekao nam je muftija. To nam je bila inicijalna kapisla. Napravili smo sve pripremne radnje, samo smo njega čekali da se vrati s hadža i prouči dovu kako bismo s hajrom krenuli u ovaj posao. A bezbeli nas je i na hadžu spomenuo i sjetio nas se dovom. Osim naše porodice, koja je iznijela najveći teret, muftiju mogu istaći i staviti na prvo mjesto među onima koji su nas podržali. I danas nas redovno prati, uvijek je tu ako treba popričati, porazgovarati, dati savjet, uputiti na određene adrese, preporučiti. Nastranu hoće li se nešto realizirati, ovdje govorim o njegovom angažmanu, o ulozi i značaju u cijeloj ovoj našoj priči. Zbog njegovog nesebičnog zalaganja, Remziju ef. Pitića u našoj kući dočekujemo kao člana porodice, kao nekoga veoma bliskog i izuzetno dragog.”

MOŽE LI SE ŽIVJETI OD UZGOJA PILIĆA

Braća Vesnić imala su o biznisu tovljenja i uzgoja pilića početno znanje stečeno prvenstveno preko rodbine, preko amidža i daidža. U razgovoru s njima shvatili su da se, radeći taj posao, može zaraditi novac i lijepo živjeti.

“Počeli smo praviti biznis-plan. Računice u početku nisu bile obećavajuće. Prvi plan napravili smo tako da sve finansiramo iz kredita. Planirali smo raditi čvrst objekt. Kada smo napravili finansijsku konstrukciju, odmah smo bili u minusu, bez šanse da ikad vratimo kredit. Onda smo posegnuli za drugim rješenjem, za izgradnjom jeftinije hale kako bismo pokušali smanjiti početna ulaganja. Došli smo do računice koja je u tom momentu bila takva da ostanemo ‘na pozitivnoj nuli’. To nam je dalo opravdan razlog da se dodatno zainteresiramo za naš projekt. Kada smo zatim napravili nove proračune, dobili smo podatke koliko pile u prosjeku mora biti teško da posao bude ekonomski održiv i shvatili da smo na pravom putu”, pojašnjava Nedžad.

Nakon što su završili halu i pripremili svu potrebnu opremu, potpisali su ugovor s “Brovisom” iz grupacija “Akova” i dogovorili sve uvjete. Prvi turnus zaprimili su 5. oktobra 2018. godine.

“Ovo nam je sada drugi turnus jednodnevnih pilića. Čim se izlegu iz inkubatorske stanice, pokupe se u gajbe i dovoze nama. Sve to organizira ‘Brovis’, koji ima tri-četiri mjesta u Bosni s matičnim jatima i inkubatorskim stanicama. Kada nam stignu pilići, mi ih useljavamo u pripremljen prostor. To znači da dva dana prije useljavanja moramo obaviti sve potrebne pripreme, početi dizati temperaturu u hali i održavati je kako bi pilići mogli ući u zagrijan objekt. Vidite, temperatura se može dići za pet ili šest sati prije useljavanja pilića, međutim, treba i stelju ugrijati, podlogu od slame na kojoj borave. Zbog toga je potrebno između 24 i 48 sati prije useljavanja pilića početi zagrijavati prostoriju kako bi se stvorili idealni uvjeti za njihov boravak. Temperatura mora biti 36 stepeni Celzijusa na dan useljavanja. Po normativu koji je definiran ‘Brovisovim’ pravilima, svaki se dan temperatura spušta za po jedan ili za po pola stepena, tako da na dan iseljavanja temperatura bude 18 stepeni”, kaže Nedžad.

Jedan turnus, period boravka pilića u hali, traje 42 dana. Zavisno od potrebe tržišta, može trajati i 40 ili 38 dana. Braća Vesnić napominju da su tokom jednog turnusa veterinarski nadzori i kontrole redovna pojava kako bi se konstantno pratilo napredovanje pilića.

“Stalno nas posjećuju, prate rast i zdravstveno stanje pilića uz našu dobru koordinaciju. Ako primijetimo bilo kakve probleme, odmah ih zovemo kako bismo ih što efikasnije i blagovremenije riješili. Imate tabelu po kojoj znate koliku kilažu mora imati pile s obzirom na svoju starost. Svjetlo mora biti upaljeno 24 sata dnevno. Instalirali smo LED sijalice, a imamo i najsavremeniju opremu za uzgoj tovnih piladi.”

Kompletan sistem opreme automatiziran je. Hrana se pumpom ispumpava iz cisterne u silos koji je pored hale. Dotok hrane također je automatiziran i razvrstava se po linijama. Taj proces reguliraju mikroprekidači. Kada u tacnama nestane hrane, oslobodi se mikroprekidač koji aktivira motor. On sistemom vretena iz koša povlači hranu. Čim je u košu nestane, aktivira se drugi mikroprekidač koji hranu dovozi iz silosa u koš. U slučaju da nestane struje, pali se agregat koji u roku od tri sekunde počne napajati cijeli sistem.

Kada je riječ o troškovima, napominje Nurija, najviše troše struju za automatizirani sistem i kotlovnicu u kojoj lože ugalj i drvo.

“Imamo dva kotla od po 200 kilovata. Zahvaljujući dobroj izolaciji, do sada nismo potrošili mnogo ogrjeva. Tri i po tone uglja izložili smo u prvom turnusu. Čim pilići uspostave sistem cirkulacije krvi, za 10-12 dana, oni se počnu zagrijavati, a samim se tim i objekt zagrijava, tako da se sve manje loži. Oko dvadesetog dana prestanemo s loženjem i krećemo s hlađenjem hale. Imamo dobar sistem rashlađivanja. Sa strana su postavljene cijevi s niplicama koje vodu pod pritiskom od 70 bara izbacuju u maglovitom stanju.”

Prije nekoliko dana u ovo postrojenje došlo je tačno 23.360 pilića.

MORALNA ODGOVORNOST

“Mi se brinemo da pilići imaju idealne uvjete tokom jednog turnusa, odnosno boravka u našoj hali. To podrazumijeva da je temperatura idealna za piliće, da je vlažnost zraka dobra, da imamo što manje isparavanja azota. Važno je da stelja bude suha i da nema vlage. Bitno je da pilad imaju kvalitetnu vodu, te da im je dotok hrane neometan. U čitavoj hali od 1.500 kvadrata pilići se slobodno kreću. Meni su bili zanimljivi trenuci kada dobijete jednodnevno pile, a ono dođe u njemu nepoznatu halu i odmah utrefi onu niplicu iz koje treba piti vodu. Hrana je na podu, pa hajde, može se i pronaći. Ali ona niplica odignuta je od zemlje. Kako pile koje je tek došlo na svijet zna to pronaći, ne mogu nikako drugačije objasniti nego mudrošću Božijeg stvaranja. Božije je to davanje da je svakome određena njegova nafaka, pa i ono malešno pile umije utrefiti na pravo mjesto gdje je njegova”, čudi se Nurija.

Kaže da je u prvom turnusu imao veliku tremu i da je bio veoma uzbuđen.

“Nikad ne znate šta se može desiti. To su životinje. Držite ih i snosite moralnu odgovornost. Vidite ga da je krepalo i ne bude vam nimalo lahko. Odmah se počnete preispitivati da se to nije desilo zbog vas i nekog vašeg postupka, ili, ne daj Bože, iz nepažnje. Nastranu posao i sve, ali na prvom mjestu nam je moralna odgovornost. Božije je to stvorenje. Ovaj posao se bez velike ljubavi ne može raditi. Naravno, ima tu i fizičkog rada, ima tu i ekonomske računice itd., ali sve na kraju kad saberete, morate biti posvećeni ovom poslu i morate voljeti životinje. Drugačije ne može”, uvjeren je Nurija.

U poslu uzgajanja pilića nema klasičnog fizičkog rada i napora. Najveći je teret useliti piliće u halu.

“Osamdeset pilića dođe u gajbi. To je tristotinjak gajbi koje morate utovariti. Gajba sama po sebi nije teška, ali ih ima mnogo. A i životinja je to, morate biti oprezni. Za iseljavanje pilića potrebna su četiri kamiona s prikolicama i jedan bez prikolice. Kada se ovdje pomole kamioni, morate imati prostor na kojem će manevrisati. O svemu se ovome moralo voditi računa. Kada završimo jedan turnus, ostaje podloga, stelja, koja se mora dići. Kada se očisti objekt nakon iseljavanja, obavi se dezinfekcija, unosi se nova slama i priprema se novo useljavanje. Poželjno je da se slama isitni da pilićima bude što mekše. Ljeti se postavlja od pet do osam centimetara stelje, a zimi desetak. S tim što oni to vrlo brzo utabaju. Između dva turnusa najbolje je napraviti pauzu od dvadeset dana. U tom periodu treba što prije sve iščistiti, proventilirati. Taj period zove se ‘mirovanje objekta’”, kaže Nedžad.

U ovom poslu, tvrde braća Vesnić, nema konkurencije. “Samo je važno da ljudi žele da rade, a od nas su mogli dobiti sve na raspolaganje, od projekta, idejnog rješenja, finansijske konstrukcije, savjeta. Od nas su mogli dobiti i informacije i sve što je bilo koga zanimalo, jer mi zaista imamo spremnost da svakome pomognemo da počne s poslom. Kamo puste sreće da nas ovdje ima desetak koji se ovim bavimo. Mi bismo onda bili ozbiljni i prepoznatljivi kooperanti s ovog područja”, kaže Nedžad, naglašavajući spremnost “Brovisa”, koji je prije nepunih deset godina s UNDP-om i Federalnim ministarstvom podržao ovaj projekt i povratnicima u Čajniču napravio tri hale, a jednu u Goraždu.

“Time su ljudima pokazali da se od toga može lijepo živjeti. Iako su to bili mali kapaciteti, oni su se izložili dodatnim finansijskim troškovima, u smislu daljine prijevoza i pilića i hrane, da bi pomogli povratnicima. I u našem slučaju moramo istaći taj aspekt, jer oni oko Visokog imaju mogućnost da naprave sve ovo, a tu ne bi imali nikakve troškove transporta. Međutim, ‘Brovis’ ima taj moment društvene odgovornosti i socijalne osjetljivosti, što je za svaku pohvalu”, ističe Nedžad Vesnić.