Ja ne znam ni za jednu drugu državu koja se zove matica Bošnjaka osim Bosne i Hercegovine. Mapa Balkana i etničkih i kulturnih granica jeste i doskoro mijenjana, no to ne znači da mi ne trebamo imati matičnu državu ili da ne trebamo znati koja nam je matična država

Razgovarao: Sanadin VOLODER

Povodom 80. godišnjice prvog izdanja knjige Kral K’zi Gligorija Gliše Elezovića, Udruženje “Divanhana” iz Skoplja objavilo je prijevod knjige na makedonskom i bosanskom jeziku. Urednici su knjige mr. Izeta Babačić i mr. Nedžad Mehmedović, dok su za jezičku redakturu i lekturu zaslužni dr. Lidija Tanturovska i Fatima Škrijelj.

Ovim povodom razgovaramo s Izetom Babačić o ovoj vrijednoj knjizi, stanju i položaju Bošnjaka u Sjevernoj Makedoniji, o odnosu matice Bosne i Hercegovine prema bošnjačkoj manjini u ovoj prijateljskoj državi.

Punih 80 godina djelo Kral K'zi srpskog historičara i orijentaliste Gligorija Gliše Elezovića bilo je nedostupno makedonskoj javnosti. Godine 1939. u Beogradu Elezović objavljuje ovo djelo i ne sluteći da će jednog dana ono biti glavni izvor informacija povezanih s posljednjom bosanskom princezom sahranjenom u sakrivenom turbetu na obroncima Gazi Babe u Skoplju. On je utvrdio da turbe pripada princezi Emini (Katarini) Tomašević Kotromanić ili Tariha‑hanumi, kćerki kralja Stjepana Tomaša i kraljice Katarine Kosača Kotromanić. Turbe je restaurirano 49 godina nakon zemljotresa u Skoplju na inicijativu Bošnjačke kulturne zajednice u saradnji s Ministarstvom kulture, Zavoda za zaštitu spomenika Skoplje te uz podršku Ministarstva kulture i sporta Federacije BiH.

Knjiga daje posebno značajne podatke o posljednjim nasljednicima bosanske kraljevske porodice prije dolaska Osmanlija.

Izeta Babačić (Dazdarević) rođena je u Skoplju 1970. godine. Diplomirani je etnolog (diplomski rad na temi o etnogenezi bošnjačkog stanovništva u Makedoniji) i magistar razredne nastave (magistratura na temu dječije interkulturne književnosti u lektirnom fondu od 1. do 5. razreda osnovne škole). Učestvovala je na nekoliko naučnih konferencija na temu interkulturnog obrazovanja.

Vanjski je saradnik Biroa za razvoj obrazovanja za izradu nastavnih programa za izborni predmet Jezik i kultura Bošnjaka i nastavni program za 1. i 2. razred redovne nastave na bosanskom jeziku u osnovnom devetogodišnjem obrazovanju u Makedoniji. Inicijator je i aktivista za obrazovanje na bosanskom jeziku, koautor udžbenika za izborni predmet Jezik i kultura Bošnjaka za 3, 4, 5, 7, 8. i 9. razred u osnovnom devetogodišnjem obrazovanju. Autorica je i knjige Ptice bijele, gdje ste? te dječije knjige Sandžačka abeceda.

Aktivna je i u nevladinom sektoru, u Udruženju za afirmaciju bošnjačke žene “Divanhana”, inicijator je brojnih aktivnosti za promociju bošnjačke zajednice u Republici Sjevernoj Makedoniji na polju obrazovanja i kulture i članica Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sjeverne Makedonije.

STAV: Kako ste došli na ideju da se publicira knjiga Kral K’zi i kakav je njen značaj za Bošnjake u Makedoniji i za makedonsko društvo?

BABAČIĆ: Želja je pokrenula ideju da udružimo interese i znanja s kolegom Nedžadom Mehmedovićem, historičarom, i doprinesemo bogaćenju dokumentirane građe o prisustvu i porijeklu bošnjačke zajednice u Republici Sjevernoj Makedoniji, odnosno kulturnoj baštini i historiji Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije. Ovo je vrijedan i interesantan historijski materijal koji zaslužuje da ga javnost upozna jer smo svi vezani nitima etnogenetskih procesa na Balkanu. Prevodom na makedonski i bosanski jezik omogućili smo dostupnost knjige čitalačkoj publici Sjeverne Makedonije, a i razvijanje interesa i pažnje za prisutnost i postojanje bošnjačke zajednice na ovom i širem prostoru Balkana i o pripadnicima kraljevske dinastije u historiji Sjeverne Makedonije.

STAV: Kakav odjek ove knjige očekujete u bosanskohercegovačkoj akademskoj zajednici, odnosno javnosti? Da li imate u planu predstaviti ovu knjigu i druga izdanja Udruženja “Divanhana” u Sarajevu?

BABAČIĆ: Naše se aktivnosti svode na moto da svaki Bošnjak i Bošnjakinja, zbog svoje muhadžirske historije, moraju biti odgovorni prema svojoj zajednici i doprinijeti njenoj afirmaciji u oblasti u kojoj imaju mogućnosti gdje god se nalazili. Zašto? Zato što bez jake matične države mi sami moramo preduzeti aktivnosti da je ojačamo, moramo se truditi da ojačamo svoju zajednicu radovima na polju društveno-humanističkih nauka, a ne očekivati da će to neko drugi uvijek raditi i biti odgovoran za nas.

Prema tome, vjerujem da je i bosanskohercegovačka akademska zajednica svjesna toga i, koliko god se slagala s tim ili kritizirala, ipak bi trebala vidjeti vrijednost našeg rada. Ovo su historijski podaci od značaja za sve nas i mi moramo omogućiti njihov protok do onih koji imaju potrebu za njima u naučne svrhe, a isto tako do onih koji jednostavno žele biti informirani. Naravno, na tom se polju ima još puno toga raditi, još je mnogo historijske građe koja filtrirana, provjerena, namijenjena i selektirana može detaljnije doprinijeti u definiranju etnogeneze pripadnika bošnjačke zajednice u Sjevernoj Makedoniji. Svakako da je podrška i pomoć bosanskohercegovačke akademske zajednice neophodna jer se tiče svih nas.

Naravno da je za nas mnogo važno da prezentiramo naš skromni rad u Sarajevu i samim tim to bi bila podrška našem zalaganju i pokušaju da sačuvamo identitet i posebnost, dužni smo i zadovoljstvo nam je to raditi.

STAV: Kako ocjenjujete akademsku saradnju između bošnjačke zajednice u Makedoniji i matice na polju očuvanja bosanskog jezika, ali i kroz druge nauke kao što je historija?

BABAČIĆ: Bosna i Hercegovina i Republika Sjeverna Makedonija dvije su balkanske države koje su unaprijedile bilateralne odnose i saradnju na mnogo višem nivou nego sve ostale. Ali, što se tiče bošnjačke zajednice u Sjevernoj Makedoniji, već sam prethodno nagovijestila da ova saradnja mora biti uzajamna i podržana s obje strane. Ovdje mnogi, namjerno ili nenamjerno, zbunjuju obje strane zbog porijekla mnogih Bošnjaka iz Sjeverne Makedonije s teritorije regije Sandžaka. U manjem broju su ostali nasljednici bošnjačkih muhadžira porijeklom iz Bosne i Hercegovine, ali ja ne znam ni za jednu drugu državu koja se zove matica Bošnjaka osim Bosne i Hercegovine. Mapa Balkana i etničkih i kulturnih granica je i doskoro mijenjana, no to ne znači da mi ne trebamo imati matičnu državu ili da ne trebamo ne znati koja nam je matična država.

Višegodišnji uporni rad na implementaciji bosanskog jezika u osnovnom obrazovanju u makedonskom obrazovnom sistemu konačno je zaživio u onim školama gdje su bošnjačka djeca bila školovana na srpskohrvatskom jeziku u bivšem društvenom sistemu. Redovna nastava na bosanskom jeziku može se realizirati u 1. i 2. razredu, a u pripremi je i nastavni program za 3. razred. Povećava se broj osnovnih škola u kojima se izučava izborni predmet Jezik i kultura Bošnjaka. Sve to ide sporo i teško, ali najvažnije je što se institucionalno riješilo i daje se prostor i vrijeme da se radi dalje.

Kao zajednica, nismo institucionalno organizirani kako bismo bili zvanično predstavljani u zemlji i vani, pa ni u matici. U društvenom sistemu postoje organi u kojima se zakonskom osnovom traži procentualna zastupljenost manje brojnih zajednica, ali to je nedovoljno što se tiče napretka i afirmacije naše zajednice. Akademski rad svodi se na individualni rad unutar profesija, uspjeh i entuzijazam malobrojnih naučnih radnika koji žele doprinijeti afirmaciji svoje zajednice.

Dosadašnja saradnja s maticom svodi se na podršku obrazovanja s donacijom knjiga, saradnjom s Institutom za jezik Sarajevo, mogućnost besplatnog studiranja od Rijaseta Islamske zajednice. To je nedovoljno, takoreći nefunkcionalno i neiskorišteno i ozbiljno se trebamo svi upitati kako da ojačamo tu saradnju na akademskom nivou. Nama je potrebno otvaranje, za početak lektorata i studija bosanskog jezika na visokoobrazovnom nivou.

Sve se ovo može i mora unaprijediti. Zašto toliki napor i pored brojnih izazova i slabog interesa zajednice i svjetske promocije interkulturalnog obrazovanja? Pa mi smo u Ustavu i zakonima ove države ustavotvorni narod i uvjetovani smo procentom kako bismo bili zastupljeni u institucijama, a interkulturno obrazovanje traži prvo da poznajete samog sebe, svoju kulturu, obilježja, kako bismo mogli biti ravnopravni učesnici interkulturalnosti. To možemo obrazovanjem na svom maternjem jeziku i aktivnostima iz kulture. Zato kao zajednica i dijaspora Bosne i Hercegovine, ipak kažem dijaspora, trebamo dobiti podršku od svoje matice, posebno na polju akademske saradnje.

STAV: U junu 2019. godine u Skoplju je osnovano Bošnjačko nacionalno vijeće (BNV), koje čine udruženja “Merhamet”, “Preporod”, “Divanhana”, “Glas Orizara” i Kulturni centar Bošnjaka, a Vi ste članica ovog Vijeća. Kakvi su rezultati rada BNV-a u protekloj godini i koji su vam planovi u ovoj?

BABAČIĆ: U Sjevernoj Makedoniji postoji nekoliko bošnjačkih nevladinih organizacija koje su radile i rade na afirmaciji i integraciji bošnjačke zajednice i postigle su dobre rezultate, ali problem je održivost njihovog rada. U tom smislu je i bila ideja za udruživanje ovih nevladinih organizacija u savez Bošnjačko nacionalno vijeće. Značajni događaji u prethodnoj godini jesu obilježavanje 11. jula – Dana Srebrenice, pristupanje Uredu za koordinaciju bošnjačkih vijeća, obilježavanje Dana Bošnjaka, na kojem smo bili počastvovani prisustvom potpredsjednika bh. entiteta RS-a Ramiza Salkića i obilježavanje Dana državnosti BiH 7. Međunarodnom likovnom izložbom MOST.

Naravno, Vijeće ima svoj program i plan rada i u narednom periodu sve planirane aktivnosti u smjeru su unapređivanja, poboljšanja i afirmacije nacionalnih, jezičkih, vjerskih i kulturoloških prava Bošnjaka u Sjevernoj Makedoniji, obilježavanje važnijih datuma, te saradnja Vijeća i Ureda za koordinaciju vijeća sa srodnim organizacijama u zemlji i regiji.