Prošlo je osamnaest godina od trenutka kada sam sjeo u taksi i kada me je odvezao na aerodrom. Prošlo je petnaest godina od vjenčanja u Općini Centar, od dana kada sam gledao lica sretne rodbine u prvim redovima. Čitavo sam Jablaničko jezero popio i vratio ga nazad. Prošli su milioni godina, milioni sati razvlačenja jedne te iste žvake koju zovemo život. Prošlo je sve što je moglo proći
. Ništa nije naslućivalo da promjena može biti toliko radikalna.</p>
<p>Ustvari, prijalo mi je što u debeloj hladovini Holandije napokon živim u privatnosti, što mogu po vlastitom stanu razbacati prljave čarape i gaće a da me niko s tim neće opominjati, da mogu pustiti glasno muziku bez bilo čijih upozoravanja da je moram stišati, bez straha da će mi komšije upasti u stan i tražiti šećer i kafu, bez jutarnjeg buđenja zvukom kosilice pod prozoromn na Džidžikovcu. Nije mi smetalo što sam morao dugo stajati čitajući uputstvo za korištenje veš‑mašine. Prvi put u životu svoje sam suđe oprao a da mi to nije bila tlapnja. Mogao sam konačno sjediti na WC šolji koliko mi je ćeif bez iščekivanja da mi neko od ukućana zakuca na vrata. Biti konačno sam bio je prelijep osjećaj.</p>
<p>A kada bih se, pak, poželio neke klope koje nisam mogao nigdje kupiti, nazvao bih mamu koja bi mi izdiktirala kako da napravim punjene paprike, tufahije… Ništa nije ukazivalo na bilo kakve tragove ozbiljne nostalgije. Štaviše, komunikacija s ekipom iz SA bila je na “normalnom” nivou. Internet jeste još bio slab, ali ipak dovoljan da progura e‑mailove, linkove, kretenizme. Svakih nekoliko mjeseci sjeo bih u avion i ukazao se u gradu bez nekog posebnog osjećaja. Sve mi se činilo izuzetno blizu, kao da sam otišao da živim u Kladanj.</p>
<p>Promjene koje su se dešavale nisu mi značile ništa posebno. Neka bi nova zgrada nikla, neka se stara srušila. Miljacka je bila jednako prljava kao i kad sam otišao. Sirnica kod Dervoza bila je ista, kao i ćevapi u “Petici”. Sarajevo i Željo i dalje su igrali, gomila raje koja je besposleno tumarala Ferhadijom usred radnog dana i gutala sladolede također je bila ona ista gomila. Jedina stvar koja me zaista pogodila bila je moja soba, u tom momentu već bivša. Nisam mogao vjerovati da su posteri koje sam godinama brižljivo lijepio po zidu sada složeni i stavljeni u veliku mapu na vrhu ormara. Ništa nije bilo onako kako sam ostavio iza sebe. Starci su sve pretumbali kako je njima odgovaralo. Život je za njih išao dalje. Šokiran viđenim, počeo sam shvatati da sam zaista otišao od kuće, da sve to nije neka prolazna avantura, da više nema povratka na staro. Osjećao sam se kao ptić koji se, nakon što je konačno poletio, vratio u staro gnijezdo koje je za njega bilo premalo – tu više nije pripadao.</p>
<p>Na čuđenje nekih mojih prijatelja iz Amsterdama, i dalje sam održavao jake veze sa Sarajevom. Petljao sam se (preko interneta) u sve što se po Sarajevu dešavalo, a što me se suštinski zaista nije ticalo. Počeo sam zavidjeti onima koji su davno napustili Sarajevo i koji gledaju svoja posla, ne petljaju se ni u šta otperećavajuće. Mazohizam se prepleo s nostalgijom, a da toga zaista nisam bio ni svjestan. Ideju za vjenčanje na nekom egzotičnom azijskom ostrvu sam odbacio, zaputili smo se u Sarajevo i to napravili u Općini Centar, uz dotrajale plišane zavjese, oronule karanfile i tri mrzovoljne matičarke koje su gledale na sat da se to što prije “odradi”. Ipak sam bio sretan što sam tu, nekako se činilo da i dalje pripadam gradu u kojem sam odrastao.</p>
<p>Prošlo je osamnaest godina od trenutka kada sam sjeo u taksi i kada me je odvezao na aerodrom. Prošlo je petnaest godina od vjenčanja u Općini Centar, od dana kada sam gledao lica sretne rodbine u prvim redovima. Čitavo sam Jablaničko jezero popio i vratio ga nazad. Prošli su milioni godina, milioni sati razvlačenja jedne te iste žvake koju zovemo život. Prošlo je sve što je moglo proći. Nakon što mi je nedavno umrla majka (kako krajišnici zovu nanu), sletjeh u Sarajevo na tri dana da se oprostim od žene koju sam tako mnogo volio i poštovao. Kada sam konačno podigao glavu nakon mora suza, primijetih grad. “Gdje je ovo?”, pitao sam se. “Ko su ovi ljudi?” Promjene koje sam godinama ignorirao konačno su bile pred mojim očima. Tukao sam se sa zamišljenim protivnikom u sebi. Ispred mojih očiju desilo se čudo!</p>
<p>Digao sam ruke.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Raskućiše nas, moj profesoreSljedeći članak
ŽNJ
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo