“To je greška koja se nije trebala dogoditi. Kako da vratim Debbie, onu koja sam bila?”, pita se 61-godišnja Debbie, koja je sa svoje 44 godine operacijom promijenila spol i “postala” muško, a čiju priču prenosi BBC. Punih sedamnaest godina provela je uzimajući hormone radi rasta brade, razvijanja više mišića i slično, a sada se želi vratiti u osobu kakva je bila prije svega toga. Ističe da je shvatila da je tranzicija bila samo pokušaj bijega te način rješavanja seksualnog zlostavljanja koje je pretrpjela kao dijete.

U Engleskoj postoji klinika The Tavistock and Portman NHS, koja tretira razvoj rodnog identiteta i kod djece mlađe od osamnaest godina, a koja dovode u pitanje njihov rodni identitet. U ovoj klinici na pristanak same djece daju im se hormoni, odnosno lijekovi koji, djelujući na mozak, blokiraju pubertet. Blokada puberteta sprečava razvoj spolnih karakteristika kao što je rast grudi, menstrualni ciklusi, promjene u glasu i slično. Punoljetni pacijenti moraju živjeti najmanje godinu dana u željenom spolu prije nego što dobiju pravo, odnosno dozvolu za operaciju.

DJECA NE MOGU ODLUČITI O PROMJENI SPOLA

Posljednjih pet godina broj djece koja su se javila u Tavistock kliniku porastao je s 468 na 2.519 godišnje, što je porast za više od 400 posto. Međutim, postoje ozbiljne kritike na sam rad ove klinike. Jedan od onih koji oštro kritizira način rada klinike vanredni je profesor sociologije na Univerzitetu Oxford Michael Biggs, koji kaže da osobe nemaju dovoljno informacija koje su im potrebne u ovako bitnim odlukama. Između ostalog, tvrdi da su svi mladi ljudi koji su uzimali blokatore puberteta uzimali i unakrsne hormone, što je naredni korak za potpuni prelazak u suprotan spol. Međutim, ta činjenica nije saopćena ni njima niti roditeljima, zbog čega Biggs smatra da roditelji i njihova djeca ne mogu dati informirani pristanak na sve to s obzirom na to da ne posjeduju sve potrebne informacije o procesu. Osim toga, pojedina istraživanja pokazala su da kod skoro 80 posto mladih koji uzimaju blokatore nakon godinu dana dolazi do značajnog porasta u izjavama suicida, što je također zabrinjavajuća činjenica.

Podaci pomenute klinike ukazuju na to da je između 2012. i 2018. godine čak 267 osoba mlađih od petnaest godina počelo koristiti blokadu hormona. Međutim, psihoterapeut Anastassis Spiliadis, koji je nakon četiri godine rada na ovoj klinici istu napustio, krajem prošle godine za strane medije izjavio je da je zabrinut samim načinom procjene mladih koji dolaze na kliniku. Naime, prema njegovom iskustvu, procjena se vrši naspram tri do šest seansi s određenom osobom, te je upitno koliko se zaista za ovako bitnu odluku može ocijeniti pojedinac u ovako malom broju seansi. Također, napomenuo je da su kod pojedinaca koji dolaze na kliniku česti slučajevi socijalne izolacije, depresije i anksioznosti, a da je kod nekih dijagnosticiran i poremećaj spektra iz autizma.

Upravo je jedna majka čija je kćerka autistična i ima druge mentalne probleme tužila NHS-ovu kliniku. Ona je kazala da klinika nije razmotrila složenost stanja njenog djeteta, te da je zabrinuta da će njena kćerka biti podvrgnuta eksperimentalnom tretmanu, s obzirom na to da, kako tvrdi, nisu dobili adekvatne informacije te da samim tim ni kćerka ni ona ne razumiju moguće rizike cijelog procesa. S obzirom na to da njena kćerka zbog autizma ne može sama svjesno pristati na lijekove blokade hormona, majka je tražila da korištenje lijekova bude odluka suda ukoliko je to u korist djeteta, a ne da se na djeci čine eksperimenti. Također, ova majka istaknula je da nije jedina, te da je na klinici još roditelja čija djeca imaju autizam, da im je potrebna pomoć, ali s aspekta medicine zasnovane na dokazima.

Početkom 2020. godine The Guardian je objavio da je ovaj slučaj stigao do visokog suda, navodeći da je advokat majke Jeremy Hyam naglasio da se tretman blokade hormona daje čak i mlađoj djeci od dvanaest godina, naspram njihovog ličnog pristanka, ali da im se ne objašnjava činjenica da sva djeca koja započinju s blokatorima hormona uzimaju nepovratne unakrsne spolne hormone. U ovaj slučaj uključena je i Keira Bell, koja ima 23 godine, te koja se prije liječila na klinici, a koja se pokajala zbog cijelog procesa koji je prošla. Ona smatra da način na koji se postupa na klinici nije odgovarajući te da niko ne bi trebao proći ono što je ona, vjerujući da djeca i mladi ne mogu pristati na upotrebu jakih i eksperimentalnih hormonskih lijekova. Smatra da je sistem koji je uspostavila klinika neadekvatan jer ne dozvoljava istraživanje temeljnih razloga stanja disforičnih rodnih osjećaja kod djece i mladih, te da hormonsku terapiju ne bi trebalo dozvoliti mlađima od osamnaest godina.

KO ĆE ODGOVARATI ZA POSLJEDICE

Godine 2017. na ovu kliniku upućeno je dijete koje je imalo samo pet godina. Psihoanalitičar Marcus Evans, koji je do 2019. godine radio na klinici, a zatim dao ostavku, kazao je da je zabrinut zbog načina traženja “brzih” rješenja. On smatra da postoji pritisak djeteta koje se osjeća u nevolji, pritisak porodice, kao i protrans lobija koji utječu na doktore koji žele pomoći djetetu, te se donosi brzo rješenje, ne uzimajući u obzir da takve odluke imaju dalekosežne posljedice.

Odluke o promjeni spola, posebno kada su u pitanju maloljetna djeca, itekako je složena odluka koja će utjecati na cijeli ostatak života. Mnoge činjenice danas ukazuju na to da se itekako govori o pravima LGBTI zajednice te na jedan način “reklamira” njihov način života, a mnogo se manje govori o važnijim stvarima kao što su posljedice pogrešnih odluka, te posebno psihičko usmjeravanje djece, tinejdžera ka LGBTI životu, a zbog čega se poslije mogu kajati.