Ove, 2019. godine Tahir Hassan Akthar već drugi put ide na hadž i vođa je ovogodišnje grupe hadžija koja je 7. juna ispred East London džamije u Londonu biciklom krenula na hadž. Čitava organizacija zove se “Tour De Hajj” jer žele da to rade svake godine, da u ovaj projekt uvode nove ljude, te da islam predstavljaju svijetu u najboljem i sasvim novom svjetlu. Za sebe kažu kako su sasvim obični i normalni ljudi koje je Allah, dž. š., pozvao Sebi i Svojoj Kući i kako su se na ovaj poziv morali odazvati. Osmerica ih je u biciklističkoj grupi, a imaju i dvojicu saputnika u kombiju punom opreme

Piše: Edib KADIĆ

Stara je izreka da ah sve čini, sve stvara. A poznato je i da je ah, želja, svojevrsna i izuzetna dova, koja, prema nekim predajama, ide podno samog Arša i da sigurno neće biti odbijena. Kažu i da takva dova potječe ravno iz srca, te da, praćena dubokim uzdahom, bezuvjetno biva uslišana, ovome danas, onome sutra, nekome i za četrdeset godina. A kada je riječ o dovama, otkako je svijeta i vijeka, brojne su stvari za koje ljudi dove, mole i čekaju da im bude kabul. Poznati su primjeri ljudi kojima se dova primi prije negoli je stignu i izustiti, a u Bosni je i danas prisutna poslovica: “Mora dova, a mora i lova”, ukazujući na činjenicu da se za ostvarenje želje čovjek mora itekako potruditi i uraditi sve što je u njegovoj mogućnosti kako bi se ona realizirala.

Tako je prije nekoliko godina Tahir Hassan Akhtar sjedio u svojoj kući u Londonu i tražio od Allaha, dž. š., da mu pomogne. Obratio se Bogu Uzvišenom, kazavši da je bio kod tog i tog šejha, alima, imama, ali da oni nisu mogli odgovoriti na njegova pitanja. “Trebam Tebe da mi odgovoriš na moja pitanja i nedoumice, Ti si me stvorio i znam da me voliš i molim Te da mi odgovoriš na moje molitve”, kazao je, nakon čega mu je pogled zastao na dvjema slikama na zidu, na jednoj je bila Meka, a na drugoj Medina. Tada mu je sinulo da bi trebao ondje otići i da će sve izdobriti, pa su se sva pitanja i nedoumice pretočila u jednu jedinstvenu želju – odlazak na umru i hadž.

Ove, 2019. godine Tahir Hassan Akthar već drugi put ide na hadž i vođa je ovogodišnje grupe hadžija koja je 7. juna ispred East London džamije u Londonu biciklom krenula na hadž. Čitava organizacija zove se “Tour De Hajj” jer žele da to rade svake godine, da u ovaj projekt uvode nove ljude, te da islam predstavljaju svijetu u najboljem i sasvim novom svjetlu. Za sebe kažu kako su sasvim obični i normalni ljudi koje je Allah, dž. š., pozvao Sebi i Svojoj Kući i kako su se na ovaj poziv morali odazvati. Osmerica ih je u biciklističkoj grupi, a imaju i dvojicu saputnika u kombiju punom opreme, rezervnih dijelova, hrane, vreća za spavanje, šatora i svega što im na ovom izuzetno dugom i zahtjevnom putu može zatrebati.

Na ovaj način pokušavaju i skupiti sredstva putem www.pennyappeal.org kako bi izgradili moderna sela u Pakistanu, Šri Lanki, Južnoj Africi i Ugandi. Ova moderna sela bila bi opremljena novim školama, džamijama, bunarima i solarnim panelima. To su sistemi bunara koji pumpaju vodu iz veoma dubokih bunara i distribuiraju je pet kilometara u svim pravcima. Partneri ovog projekta jesu ljudi iz “Penny Appeala”, internacionalne humanitarne organizacije involvirane u brojnim projektima širom svijeta.

Putovat će 60 dana, proći će kroz 17 zemalja i na ovom putovanju preći više od 6.000 kilometara, a u Medinu planiraju stići 2. augusta. Iz Londona su vozili do istočne obale, odakle su sjeli na trajekt i prebacili se u Francusku. Nakon toga su prošli kroz Njemačku, Švicarsku, Lihtenštajn, Austriju i Italiju. Zatim su prešli u Sloveniju, Hrvatsku, pa u Bosnu i Hercegovinu. Odatle su krenuli za Crnu Goru, Srbiju, Bugarsku, Grčku i Tursku. Iz Turske lete u Egipat u Kairo, a odatle pedalaju za luku Safaga na Crvenom moru, koja se nalazi južno od Hurgade. Tu će se trajektom prebaciti do Yanbua, grada u Saudijskoj Arabiji, a iz Yanbua voze ravno za Medinu. Još se i pravdaju da je razlog zašto iz Turske nisu išli za Aleksandriju (kako bi što što više puta prešli biciklom) zato što je taj trajekt koji je išao iz Antalije preko Kipra otkazan i više ne vozi, pa su onda morali letjeti iz Antalije za Kairo. Trenutno se nalaze u Istanbulu, gdje ih je dočekao turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u svojoj palači, čime su bili izuzetno oduševljeni, kako ekipa “Tour De Hajja”, tako i turski i engleski mediji koji su pomno pratili ovaj prijem. Dok su prolazili kroz Bosnu i Hercegovinu, nijedna medijska kuća u BiH nije popratila ovaj nesvakidašnji podvig i niko nije znao da “Tour De Hajj” prolazi upravo kroz našu domovinu. No, ekipa magazina Stav saznala je da su Allahovi gosti u Bosni. Stigli smo ih Čajniču, na granici s Crnom Gorom.

“Krajem 2016. godine na Facebooku ili WhatsAppu pronašao sam nešto što se zvalo ‘Hajj Ride’. To je bio prvi put da je neko iz Velike Britanije biciklom krenuo na hadž. Odmah sam se prijavio i, hvala Allahu, tim me prihvatio. Održali smo dva intervjua preko mobitela. Treći smo obavili preko Skypea. Kada su me vidjeli s dugom prosijedom bradom, pomislili su da ću im biti teret i da ih neću moći pratiti. Onda su se između sebe dogovorili da mi daju šansu. Na mobitelu postoji aplikacija pod imenom ‘Strava’. Ta aplikacija mjeri kilometre koje pređete na biciklu, vrijeme, kalorije koje potrošite, tu imate sve detalje. Rekli su mi da downloadujem ovu aplikaciju i da vozim oko 15 milja (22 kilometra). Uzeo sam bicikl, uključio aplikaciju i krenuo. Tokom vožnje sam se tjerao i preko svojih mogućnosti. Ubrzo su se javljali grčevi u tijelu. Nisam stajao i nisam usporavao, samo sam mislio na cilj i ono šta želim ovim da postignem.

Uopće nisam bio u dobroj formi, prošlo je bilo i nekoliko godina da nisam pravio nikakve ozbiljnije ture na biciklu. To je bilo vrlo neugodno iskustvo, dobio sam grčeve na pet mjesta, ali, stisnuo sam zube i nastavio dalje. Braća iz ‘Hajj Ridea’ vidjeli su da sam vozio na mountain bikeu, koji je dosta sporiji, a moja prosječna brzina bila je oko 12 milja na sat (19 km/h). Kada sam im poslao rezultate, rekli su mi: ‘Kada si postigao ovakve rezultate na mountain bikeu, na road bikeu ćeš biti još i bolji’, i tada su me primili u svoj tim. Tada smo iz East London džamije krenuli na hadž, prošli smo kroz devet zemalja i došli u Medinu. U Medini nas je pedesetak ljudi s kudumima dočekalo ilahijom Taleal bedru alejna, istom ilahijom kojom su prije 1.400 godina dočekali i Muhammeda, a. s., kada je preselio iz Meke u Medinu. Plakao sam kao malo dijete, za mene je ovo bilo potpuno iznenađenje. Mislio sam da mi se ovakvo iskustvo putovanja biciklima na hadž vjerovatno neće više nikada ponoviti”, prisjeća se Tahir Hassan.

Na kraju 2018. godine njegov brat Safdar Mehmood Akhtar razgovarao je s grupom ljudi koja se spremala na hadž. Prijatelj koji je bio s njim došao je sa sjevera Engleske. Tada mu je rekao da on zna jednog hajj ridera i onda su stupili u kontakt s Tahirom. “Nakon toga smo se sastali, Junaid Afzal, koji je pokretač cijele ove priče, upitao me da li bih želio da ponovim turu na hadž iz 2017. godine. Rekao sam mu da bih, s tim da to nije moguće izvesti 2019. godine, već tek 2020. godine. On je želio da to ipak bude 2019. godina, a nije znao koliko posla je bilo potrebno uraditi i koliko priprema. Mislio sam da nemamo dovoljno vremena da se na pravi način pripremimo za 2019. godinu i put koji nas čeka. Moj brat i Junaid su se složili da će oni uraditi sve što je potrebno, da će svu organizaciju preuzeti na sebe, samo da s hajrom krenemo 2019. godine. Pristao sam i rekao im da ću pomoći ondje gdje mogu, poznavao sam neke ljude u ministarstvima, bilo je potrebno povući i neke veze. A znao sam i šta nas čeka. Održali smo brojne sastanke nakon toga, pozvali smo još ljudi koji su bili zainteresirani za ovo putovanje. Uglavnom, od početka smo se vodili motom: ‘Ako Allah, dž. š., želi da se ovo putovanje desi, ono će se i desiti.’ Na kraju smo imali osam ljudi u timu koji su bili spremni da pođu na hadž biciklom. Uslijedili su treninzi”, kaže Tahir.

Tim je već u januaru 2019. godine počeo s ozbiljnim treninzima. Prvo su išli na ture od 10 milja, zatim 20 milja, onda i 30 milja. Treba spomenuti da je u timu bio jedan član koji nikada prije nije sjeo na bicikl, a samo jedan od članova ekipe je prije ovog putovanja vozio road bike. Ostali su bili neiskusni i vozili su bicikl samo na kratke relacije. Tim je polahko napredovao. Prvo su vozili dva ili tri puta sedmično. Kako tvrde, javljali su se bolovi kod svih članova tima. Pojašnjavaju da je teško bilo adaptirati organizam na ovako velike napore, ali da su uz Božiju pomoć dostigli i nivo od 70 pređenih milja dnevno, što im je bio signal da su spremni.

Tahir Hassan pojašnjava da su tokom priprema učili razne formacije u kojima se u timu može voziti. “Postoji čitav niz ovakvih formacija koje nose i različita imena i, ako vozite u pravoj formaciji, za određene uvjete u kojima se nalazite praktično štedite 30 posto više energije i za toliko ste efikasniji. To je prava nauka, nije to samo sjesti na bicikl i voziti, jer i sam sam se do sada uvjerio da je vrlo važna i tehnika kako vozite i, kada idete u grupi, u kojoj formaciji vozite, u kojoj brzini vozite, sve u do sitni detalj, sve je važno.”

“Tour De Hajj” prošao je švicarske Alpe i bio na visini od oko 3.000 metara. Kažu da im je to bilo jedinstveno iskustvo, zanimljivo i veoma teško. Mohamed Wazeem Siraj, jedan od članova ekipe, objašnjava da je bilo izuzetno mokro, kiša je padala kroz većinu Alpi, a nivo kisika bio je znatno smanjen, što je cijeli tim mogao osjetiti. “Ali, sve smo to nekako uspjeli prevazići. Pomno sam pratio kada je Tahir Hassan išao na hadž na biciklu 2017. godine. Nisam ga tada znao i nisam ništa znao o tom pothvatu, ali kada sam njih vidio da su 2017. sretno stigli na hadž, sebi sam rekao da ću se, ako Bog da, i ja jednog dana odvažiti na takvo putovanje. Bio sam uveliko inspiriran ovom braćom koja su se otisnula na tako veliko putovanje, a onda se to, uz Božiju pomoć, desilo i meni, i to mnogo ranije nego sam očekivao. S Tahirovim uputama i iskustvom koje smo stekli kako usput, tako i mjesecima vježbajući za ovo putovanje, stići ćemo do Medine i Meke, u to nema nikakve sumnje”, uvjeren je Mohamed, te dodaje kako je izuzetno teško i izazovno svaki dan voziti više od stotinu kilometara.

“Ovdje nije riječ samo o fizičkom naporu, već i o mentalnom. Kada se penjete uz planinu, osjećate kako prvo u glavi posustajete i želite sve da napustite, ali, hvala Bogu, dobijete neku posebnu snagu i energiju kako biste nastavili dalje. Jednostavno, pronađem to nešto u sebi za šta ni sam nisam znao da imam, kuvet koji će me dovesti do željenog cilja. Tu je i nedostatak sna. Ne spavamo onoliko koliko bismo trebali, i to vas prati tokom cijelog putovanja. Na kraju, nedostaje mi porodica koja je ostala u Engleskoj. Imam suprugu i sina od šest mjeseci.”

“Tour De Hajj” svaki dan prelazi između 100 i 120 kilometara. Iz Sarajeva do Čajniča prešli su za jedan dan (oko 140 kilometara), s visinom od 1.500 metara preko Grepka. Iz tima tvrde da nije nimalo lahko voziti kroz Bosnu jer je izuzetno brdovita i ima brojne planine koje su pravi izazov za bicikliste.

Junaid Afzal, organizator i pokretač “Tour De Hajja”, objašnjava da je ovaj projekt dijelom finansirao “Penny Appeal”, a dijelom je i svaki biciklista morao učestvovati. Najveći trošak im je bila viza za hadž, a većina ekipe ne bi bila u mogućnosti platiti cijeli iznos. “Mi u Engleskoj ne možemo kupiti samo vizu, nego moramo kupiti i cijeli aranžman. Pronašli smo kompaniju koja je uspjela da nam snizi cijenu hadža, da skine cijenu leta i nekoliko drugih stvari, kako bismo platili manje od pola cijene. Platili smo 2.800 funti za vizu i smještaj u hotelima, jer nam niko nije želio dati vizu za hadž ako se ne zna u kojim ćemo hotelima odsjesti. Ovo je naš prvi put da idemo na hadž, te se nadamo da će idući put neko iz ministarstva u Saudijskoj Arabiji prepoznati ovo što radimo i dati nam vize za hadž bez ovih svih poteškoća”, ističe Junaid.

Ekipa “Tour De Hajja” ima najsavremeniju opremu. Osmericu biciklista kopnom prati kombi, a zrakom dva drona koja cijelim putem snimaju na sve što naiđu. “Kada smo organizirali sve ovo, raspisali smo konkurs za osobu koja će se baviti medijima, snimanjem videa i fotografija tokom cijelog putovanja, te montiranjem svega ovoga i stavljanjem na Twitter i Facebook, kako bi cijeli svijet mogao vidjeti čime se bavimo i dokle smo uopće stigli na svom putovanju. To bi bio njegov posao, a zauzvrat će dobiti besplatan hadž. Pronašli smo čovjeka koji je donio svoju opremu, sjedi s vozačem u kombiju i svaki dan postavlja novi materijal online. I to nam daje dodatnu motivaciju za ovo što radimo, jer imamo mnogo followera koji nam svakodnevno daju podršku”, naglašava Junaid.

Tim “Tour De Hajja” ima i jednog motociklistu, Tahira Mahmooda. “Član sam ‘Deen Ridersa’, motociklističkog kluba u Engleskoj putem kojeg širimo islam. Vozimo motor i zikir Allaha činimo. Imamo osamdesetak ljudi u klubu, 40 aktivnih. Jednog dana mi je Junaid došao i rekao: ‘Vidi, želim da upoznaš nekoga ko ti je po svemu veoma sličan, a uz to se još i zove isto kao ti. Eto, tako sam upao u ovu ekipu”, šaljivo će Tahir Mahmood.

Mahmood je instruktor borilačkih vještina kudo dadio juko i ima crni pojas. “Te japanske vještine počeo sam vježbati 2007. godine. Uvijek sam volio izazove i u životu sam se penjao po planinama, skakao iz aviona, vozio motocikl, a sve kako bih dosegnuo mlade ljude koji imaju probleme s alkoholom, drogama, tinejdžerskim trudnoćama. Pomagao sam im da se rehabilitiraju i steknu obrazovanje. Za mene je ‘Tour de Hajj’ bogomdana prilika zbog koje sam spreman dati 110 posto sebe kako bismo uspjeli u svojoj nakani. Bude tu i teških dana i dobrih dana, bude tu svega, ali to je putovanje kojem ne smijemo okrenuti leđa i jednostavno moramo ga dovesti do kraja. Moramo završiti bez obzira da li smo spavali, jeli, da li smo umorni, svejedno je. Ovo je moj prvi hadž i sve ostalo, humanitarna organizacija, fotografije, video, ljudi, sve to je u drugom planu. To je zato što ću jednog dana stati pred Gospodarom i On će me pitati: ‘Zašto si te i te godine obavio ovaj hadž?’, a ja ću Mu odgovoriti: ‘Obavio sam ga samo zbog Tebe, dragi Bože.’ Tako ja sve ovo razumijevam. Također, musafirska dova veoma je snažna. Zato sam napravio listu ljudi koje smo sreli na svom putu, koji su nam na bilo kakav način pomogli, makar i lijepom riječi i osmijehom, i kada vidimo Kabu, spomenut ćemo sve ove ljude i zamoliti Allaha, dž. š., da usliša i njihove i naše dove”, naglašava Tahir Mahmood.

Iz ekipe tvrde da radije provedu noć u džamiji nego u hotelu s pet zvjezdica. “Jer vidite, kada odete u jedan hotel, kao da ste bili u svim hotelima, ali džamije, to je nešto sasvim drugo. Tu vlada mir, znate da su nečije ruke pravile tu kuću ciglu po ciglu kako bi se tu do kijametskog dana ljudi molili Bogu, nije to mala stvar. Postoji taj ruhanijet koji se teško pronalazi na bilo kojem drugom mjestu. Onda, kada smo već tu, molimo dragog Boga za ljude koji su napravili tu džamiju, molimo Ga za sve muslimane te zemlje, a molimo Ga i za sve one ljude koji su se na putu izgubili i kojima je potreban putokaz kako bi se vratili pravoj stazi. Kada dođemo u Medinu, radujem se spavanju u haremu Poslanikove džamije, radujem se i prašini s ulica Medine i Meke, ne trebaju mi nikakvi hoteli. A kako i ne bih kada je tu naš dragi Muhammed, a. s. On je pečat poslanika i zbog njega je sve stvoreno. A opet, kako god bude, mi imamo plan, a Allah, dž. š., ima bolji plan. Kada nešto ne prođe onako kako smo isplanirali, mi kažemo: Hvala Allahu, a tek kasnije vidimo da je Njegov plan bio bolji od našeg i da smo prošli bolje nego smo to mogli i zamisliti”, zaključuje Tahir Hassan Akhtar, vođa ekipe “Tour De Hajj”.