Tokić se, umjesto što pretendira na politički nivo kojem nikada nije pripadao, niti će pripadati, ipak mogao uozbiljiti pa, djelujući s vanstranačkih pozicija kroz svoje udruženje, napraviti nešto koliko-toliko pozitivno. Mogao je otvarati i pokretati teme koje zaslužuju da se javno otvore i načnu, mogao je biti neka vrsta javnog korektora, mogao je ojačati bošnjački nevladin sektor, a ovako je po ko zna koji put napravio cirkusku predstavu i lošu šalu.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Da je skepticizam prema samoproglašenim narodnim tribunima, pogotovo bivšim političarima koji bi da budu kulturnjaci, dobar i pozitivan princip, možda se ponajbolje vidi na primjeru Bošnjačkog pokreta i njegovog predsjednika Sejfudina Tokića.

Ovo d. j. l. udruženje građana, koje iz nekog razloga, iako je riječ o organizaciji navodno nacionalnog karaktera, kao svoj simbol ima mjesec i zvijezdu, bilo je javnosti poznato manje-više samo kroz zabavne performanse predsjednika Tokića, kao i njegova česta saopćenja u kojima je gotovo redovno upućivao optužbe za represiju na račun MUP-a Kantona Sarajevo, a što je vezao za vlastiti javni angažmanom u okviru Bošnjačkog pokreta.

Pored pokušaja da se Tokić kao javna ličnost i nekadašnji političar nekako očuva u kolektivnoj svijesti i spasi od potpunog zaborava, nije baš bio jasan raison d'être ovog udruženja sve dok se nije pojavila vijest o njegovoj kandidaturi za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka.

Zanemarimo to da je riječ o još jednom bacanju u vjetar nekoliko stotina ili, u najgorem slučaju, koje hiljade bošnjačkih glasova, zanemarimo činjenicu da je Tokićevo opravdanje za ovakvu kandidaturu potpuno smjehotresno, zanemarimo da je u pitanju groteskna i gotovo komična Tokićeva nesposobnost da se ocijeni i izvaga vlastita politička težina, ali na kraju svega ostaje činjenica da je riječ o nepristojnoj i sitnopolitikantskoj zloupotrebi sasvim ozbiljnih tema bošnjačke ugroženosti koje se po pravilu koriste kao pričuvni položaji do mogućeg političkog angažmana, a čime se ustvari baca sumnja i kompromitira svako buduće bavljenje tim temama.

Tokić se, umjesto što pretendira na politički nivo kojem nikada nije pripadao, niti će pripadati, ipak mogao uozbiljiti pa, djelujući s vanstranačkih pozicija kroz svoje udruženje, napraviti nešto koliko-toliko pozitivno. Mogao je otvarati i pokretati teme koje zaslužuju da se javno otvore i načnu, mogao je biti neka vrsta javnog korektora, mogao je ojačati bošnjački nevladin sektor, a ovako je po ko zna koji put napravio cirkusku predstavu i lošu šalu.

Tužno ali, nažalost, očekivano.