U ovom naselju prije rata živjelo je približno 4.000 stanovnika, a sada jedva da ima 1.000 duša. Prema podacima iz Popisa od 2013. godine, u Orašcu je registrirano 1.600 stanovnika, od čega gotovo polovina trenutno živi negdje drugdje, jedni u Bihaću, a drugi u zemljama Evropske unije

SONY DSC

SONY DSC

SONY DSC

SONY DSC

SONY DSC

SONY DSC

SONY DSC

Nezaposlenost, obespravljenost i nebriga vladajućih struktura obilježili su proteklu deceniju života bošnjačkih povratnika, kako u Republici Srpskoj tako i u dijelovima Federacije Bosne i Hercegovine. Mještani bihaćkog naselja Orašac, koje se nalazi u Ljutočkoj dolini, dijele istu sudbinu. Preokupirani borbom za goli opstanak, ovi ljudi prepušteni su sami sebi. Ovo povratničko mjesto nije zaobišao ni trend migracija; mještani u potrazi za boljim životom odlaze u zemlje zapadne Evrope. Niko nema tačne podatke o tome koliko ih je dosad otišlo.

Pustoš usred dana

Selo čak i danju izgleda sablasno pusto. Na ulici nema odraslih, a na školskom igralištu grupa djece igra nogomet. Ramo Zulić, predsjednik Savjeta Mjesne zajednice Orašac, kaže da nastavu u područnoj Osnovnoj školi “Orašac” trenutno pohađa 130 učenika, što je u odnosu na prijeratno stanje drastičan pad broja đaka. U ovom naselju prije rata živjelo je približno 4.000 stanovnika, a sada jedva da ima 1.000 duša. Prema podacima iz Popisa od 2013. godine, u Orašcu je registrirano 1.600 stanovnika, od čega gotovo polovina trenutno živi negdje drugdje, jedni u Bihaću, a drugi u zemljama Evropske unije. S obzirom na to da je Orašac od Bihaća udaljen tridesetak kilometara, njegovi stanovnici i danas trpe posljedice ratnih stradanja u Ljutočkoj dolini.

“Mještani mlađe i srednje dobi poprilično su zaposleni, a stariji se pretežno bave poljoprivredom”, navodi Zulić.

Jedan broj Bošnjaka povratnika u Orašac zaposlen je u državnim institucijama. Zulić ističe kako ih više radi u privatnim poduzećima. Problem ovim mještanima predstavlja održavanje lokalnih makadamskih cesta.

“Mi smo ove godine zaobiđeni kada je riječ o proljetnom i zimskom održavanju puteva. Imamo i problema s čišćenjem puteva od snijega. Bez obzira na vremenske prilike, dolazi do prekida u snabdijevanju električnom energijom u intervalima po nekoliko sati. Obraćali smo se nadležnima, ali ni do danas u tome nema nikakvog pomaka”, tvrdi Ramo Zulić.

Stariji mještani bave se uglavnom poljoprivrednom proizvodnjom, što im je osnovni izvor egzistencije. Nerijetko u tome ne vide svoju perspektivu, ali čine to iz navike jer su tako živjeli i prije rata kada je to bilo mnogo isplativije. Mještani Orašca očekuju skoro otvaranje apoteke u ovom naselju koja će mještanima mnogo značiti, jer sada po lijekove moraju odlaziti u Bihać. Osigurana im je i zdravstvena zaštita u ovdašnjoj područnoj ambulanti, u kojoj svakodnevno tridesetak pacijenata čeka na ljekarski pregled.

“Najveće nade polažemo u Nacionalni park ‘Una’, koji dijelom pokriva i Mjesnu zajednicu Orašac. Tu vidimo našu budućnost. Od ukupno 15 do 18 rendžera, koji vode brigu o Nacionalnom parku ‘Una’, polovina uposlenih u Nacionalnom parku dolazi s područja Orašca. Taj broj bi trebao biti daleko veći”, naglašava Ramo Zulić, predsjednik Savjeta MZ Orašac.

Nekoliko mještana Orašca turistima koji posjećuju Nacionalni park ‘Una’ pruža usluge smještaja, čime direktno doprinose razvoju turističke infrastrukture ovoga zaštićenog područja i ostvaruju prihode za život svojih porodica. Članice Udruženja žena Ljutočke doline turistima nude svoje rukotvorine kao suvenire. Turizam je za ove ljude potencijalni spas od totalnog nestanka s ovog područja.

Dvije i po decenije bez vode

Mještani naselja Stari grad bihaćke mjesne zajednice Orašac već godinama nemaju pitku vodu. Iako su njihova domaćinstva prije osam godina priključena na lokalni vodovod, mreža je nekvalitetno urađena a cijevi plitko postavljene, na dubini od desetak centimetara. Obraćali su se nadležnima i tražili da se ovaj problem riješi, ali bezuspješno. Vodu piju iz buradi i kanistera, a cisterna s vodom dođe vrlo rijetko. Javno preduzeće “Vodovod“ Bihać ne može ništa učiniti, jer nije nadležno, a za realizaciju rješenja koja nude iz Gradske uprave treba mnogo vremena.

Porodica Kadrije Hrnjice jedna je od 25 porodica koje trenutno žive na orašačkom Starom gradu, a već 25 godina slavine u njihovim kućama većinom su suhe. U periodu koji obiluje padavinama voda poteče, ali zbog prljavštine, mulja i insekata, nije za upotrebu, kaže Kadrija govoreći o tome kako je lokalna vodovodna mreža nekvalitetno urađena.

“Cijevi su površinski ukopane i vide se. Ukazivao sam im na to kad smo radili tu vodu, ukazivao da tu nema izvora… Oni su uradili kako su uradili i mi danas nemamo vode”, negoduje Kadrija. Izvorište lokalnog vodovoda je suho i zapušteno, a u Kadrijinom dvorištu burad i kanisteri s vodom zasad su jedina mogućnost vodosnabdijevanja.

“Snalazimo se onako kako znamo i umijemo. Vučemo vodu iz Dulibe i gdje god ima kakav izvor, vučemo kanisterima”, dodaje Kadrija.

Njegov komšija Bego Šušnjar tvrdi kako već dvadeset i pet godina pije vodu „otamo gdje se krmci valjaju“.

“Uzeli su nam 100.000 maraka za vodu, a od nje nema ništa. Spojili nam potok, uzeli vrela i odveli ih dolje. To se zna ko je uradio. Te ljude treba kazniti”, veli Bego.

Nakon izgradnje gradske vodovodne mreže u Orašcu 2004. godine, naselja Šahbazović lađa, Ćukovi i Stari grad na nju nisu priključena. Ramo Zulić, predsjednik Savjeta Mjesne zajednice Orašac, smatra da je glavni razloga nedostatak finansijskih sredstava.

“Nekoliko puta sam se obraćao Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva Unsko-sanskog kantona. Dopisom su mi odgovorili da je to u nadležnosti Grada Bihaća. Obraćao sam se i nadležnim službama u Gradu Bihaću. Gradska uprava je preko Službe civilne zaštite u nekoliko navrata dopremila pitku vodu cisternom, ali to nije rješenje. Rekonstrukcija vodovodne mreže na Starom gradu obavljena je 2010. godine sredstvima Vlade Unsko-sanskog kantona i Grada Bihaća putem koje su domaćinstva priključena na lokalni izvor na Starom gradu. Tadašnji Savjet MZ ukazivao je na nekvalitetno izvedene radove tokom izgradnje vodovoda, zbog čega ni do danas nemamo kvalitetno vodosnabdijevanje. Rješenje problema je da se zaseoci Stari grad, Šahbazović lađa i Ćukovi priključe na glavni vodovod u Orašcu”, kaže Zulić.

Za razliku od glavne vodovodne mreže u Orašcu, koju održava JP “Vodovod” Bihać, ovo preduzeće nije nadležno za održavanje lokalnih vodovoda, pa ni ovoga na Starom gradu, tvrdi Damir Felić, direktor ovog preduzeća.

“Ondje je vrlo nezgodna visinska kota. Potrebno ju je premostiti, potrebna su sredstva za izgradnju prepumpnih stanica, za što Grad mora planirati sredstva i tako osigurati vodu i tim ljudima u takvim područjima. Za rekonstrukciju ovoga vodovoda potrebna su značajna finansijska sredstva, a iz Vodovoda su nekoliko puta samo jednom cisternom koja im je na raspolaganju odvozili pitku vodu, ali te količine nisu dovoljne”, priznaje Felić.

U Gradskoj upravi Bihaća kažu da sve lokalne vodovode planiraju povjeriti Javnom preduzeću “Vodovod” Bihać.

“Da bismo to riješili, moramo donijeti potrebne odluke a u isto vrijeme moramo početi rješavati imovinsko-pravno pitanje, dobiti urbanističku i građevinsku dozvolu i tako, faktički, staviti lokalne vodovode pod nadzor javnog vodovodnog preduzeća ‘Vodovod’ Bihać”, kaže Jasmin Stambolija iz Gradske uprave Grada Bihaća.

Rješenje ovoga problema u Orašcu vide u priključenju domaćinstava Staroga grada na glavnu vodovodnu mrežu, o čemu postoji idejno rješenje projekta, ali nedostaju sredstva. I dok mještani Orašca čekaju da se vlasti nakane i urade svoj dio posla, selo polako odumire. Sve je manje djece, a omladina je već odavno napustila ovaj kraj. Ostali su samo starci, koji zbog uspomena na lijepo djetinjstvo ovdje provedeno i zbog ponosa, koji ovaj kraj tradicionalno ima, ostaju da prkose vremenu, stanju i prilikama koje nisu naklonjene Ljutočkoj dolini i njenim selima.