fbpx

Teslić u mozaiku beščašća

Za ratne zločine počinjene u ovoj općini oglašeni su krivima i Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Mićo Stanišić, Stojan Župljanin i Radoslav Brđanin. “U maju 1992. u grad Teslić došle su mnoge paravojne grupe, poput arkanovaca, 'Belih orlova', 'Crvenih beretki'. Njihovi pripadnici su tukli i ubijali ljude po gradu i uništavali imovinu Muslimana i Hrvata, uključujući i pet-šest džamija u gradu i okolnim selima, kao i katoličke crkve”, piše u presudi Krajišniku

 

 

 

Piše: Izet PERVIZ

Za ratne zločine u općini Teslić odgovarao je pred Haškim tribunalom i osuđen sami vrh piramide udruženog zločinačkog poduhvata koji je iza sebe ostavio desetke hiljada ubijenih civila, stotine hiljada ranjenih, silovanih, poniženih i protjeranih iz svojih domova koji su opljačkani, razoreni, srušeni i spaljeni širom Bosne i Hercegovine. Potpredsjednica RS-a Biljana Plavšić priznala je svoju ulogu i u kreiranju zločina u Tesliću te je u Haagu osuđena na 11 godina, predsjednik Narodne skupštine Momčilo Krajišnik na 20, ministar unutrašnjih poslova Mićo Stanišić na 22, načelnik Regionalnog CSB-a i član Kriznog štaba Srpske autonomne regije Bosanske krajine Stojan Župljanin na 22 i predsjednik Skupštine i Kriznog štaba ARK-a i potpredsjednik Vlade RS-a Radislav Brđanin na 30 godina zatvora.

Kada se konačno prođe kroz njihove presude koje svjedoče o krajnjoj bestijalnosti i užasima koji su s kraja 20. stoljeća zgrozili čestit svijet širom planete, pred očima promatrača tada se sklopi mozaik beščašća koji i danas unakazuje lice Bosne i nad svakom općinom u kojoj su proveli svoj sumanuti plan otvori se sasvim jasna slika i iskoče pred njega i najskrivenije poluge njihovog paklenog mehanizma koji je bezočno četiri godine kidao tkivo jednog društva mukotrpno stvaranog kroz teška balkanska stoljeća. Tako je i s općinom Teslić, koja je obilježena kao jedna od mnogih bosanskohercegovačkih općina nad kojima se treba izvršiti suluda vizija stvaralaca udruženog zločinačkog poduhvata.

KROZ HAŠKE PRESUDE

Tačka 535. presude Momčilu Krajišniku govori: “U aprilu 1992. u gradu Tesliću postavljene su barikade i pojavili su se saobraćajni znaci pisani ćirilicom. (…) Predsjednik opštine kojeg je na tu funkciju imenovao SDS otpustio je sve policajce nesrbe.” Tačka 536. kaže: “U maju 1992. u grad Teslić došle su mnoge paravojne grupe, poput arkanovaca, ‘Belih orlova’, ‘Crvenih beretki’. Njihovi pripadnici su tukli i ubijali ljude po gradu i uništavali imovinu Muslimana i Hrvata, uključujući i pet-šest džamija u gradu i okolnim selima, kao i katoličke crkve.”

Tačka 827. presude Stanišiću i Župljaninu razjašnjava tačku 536. presude Krajišniku. Ona kaže: “Grupom ‘Miće’, koja je bila poznata i pod nazivom ‘Crvene beretke’, rukovodili su kapetan Ljubiša Petričević iz VRS-a i Milan Savić, zamjenik načelnika CSB-a Doboj. Grupu ‘Miće’ činili su radnici aktivnog sastava službe Državne bezbjednosti, pripadnici rezervnog sastava službe Državne bezbjednosti, kao i određen broj pripadnika VRS-a. Dolazak te grupe organizovao je Krizni štab…”

Dalje nastavlja tačka 833. presude Stanišiću i Župljaninu: “U junu 1992. godine Dušan Kumanović je bio načelnik, a Predrag Markočević komandir SJB-a Teslića. U jutarnjim satima 2. juna 1992. u grad su ušli tenkovi koji su se uputili prema kasarni JNA. Nakon što je vojska blokirala sve puteve koji su vodili iz Teslića, 4. juna 1992. granatirano je muslimansko selo Stjenjak, nakon isteka roka koji su stanovnicima dali da predaju oružje. Poslije napada na Stjenjak počelo je neselektivno granatiranje Teslića, koje je vremenom pojačano. Osim nekoliko dana zatišja, grad je dan za danom neprekidno granatiran, i noću i danju. U tom granatiranju poginulo je približno 10-15 ljudi. Nesrpsko stanovništvo nije pružalo nikakav otpor.”

Ovdje otvaramo presudu Radislavu Brđaninu. Idemo do tačke 463. Ona kaže: “Od 3. juna 1992. pripadnici vojske bosanskih Srba i rezervisti doveli su u Teslić od 100 do 120 bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz okolnih sela. Prvo su ih zatvorili u zgradu SUP-a, a kasnije su ih premjestili u skladište zgrade TO-a. Stražari u skladištu TO-a bili su pripadnici policije bosanskih Srba i pripadnici paravojne grupe ‘Miće’, a među njima su bili Tomo Mihajlović i Milorad Panić. Mnogi zatočenici su prozvani i ubijeni. Pretresno vijeće smatra da su pripadnici paravojne grupe ‘Miće’ pobili 40 civila, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata.” Tačka 519. svjedoči da su u skladištu TO-a “zatočenike noću prozivali da izađu i naređivali im da se okrenu prema zidu s podignutim rukama. Tada su ih tukli drvenim palicama, kablovima, daskama i drugim predmetima. Ni jedan zatočenik nije pošteđen batinanja. Jednom su zatočenici tako jako premlaćeni da nisu mogli stajati na nogama.”

Poslušajmo sada tačku 537. presude Krajišniku. Ona naglašava da su “rezervni policajci srpske nacionalnosti, vojnici u maskirnim uniformama i ‘Crvene beretke’ smješteni u hangaru TO bili pod komandom Predraga Markočevića i Marinka Đukića…”, a tačka 538. kaže: “Zatočenici koji su u augustu 1992. pušteni na slobodu iz zgrade TO-a morali su se javljati radi preuzimanja radnih zadataka, poput čišćenja ulica, sječe drva i kopanja rovova. U oktobru 1992. lokalni srpski TO izdao je jednom od bivših zatočenika dokument u kojem je stajalo da mu je zabranjeno da uđe u svoj dom i da iz njega bilo šta iznese, jer ti predmeti sada pripadaju opštini Teslić.”

ZLOSTAVLJANJA I UBISTVA U LOGORU U PRIBINIĆU

Vraćamo se na presudu Brđaninu. Ona u tački 464. kazuje: “Istovremeno je u zgradi ‘apoteke’ u Pribiniću, koja se prije izbijanja sukoba koristila kao skladište, osnovan zatvor za muškarce bosanske Muslimane sa tog područja. Zatvorom je komandovao Dragan Babić, lokalni bosanski Srbin i vojni policajac. U zatvoru je u svako doba bilo od 7 do 25 zatvorenika. Pretresno vijeće smatra da je najmanje pet zatočenika podleglo ozljedama od batinanja u zgradi ‘apoteke’ u Pribiniću.” Tačka 902. razjašnjava: “(…) Dragan Babić, komandant logora, bio je posebno surov i lično je učestvovao u premlaćivanjima.” Tačka 521. kaže da je kasnije na mjesto upravnika logora u Pribiniću došao Aleksa Jović. Pretresno vijeće smatra da su zatočenici u mnogo slučajeva okrutno premlaćeni. “Tokom ispitivanja pred komandantom logora jedan bosanski Musliman tučen je nogama sve dok nije izgubio svijest. Stražari su svakog jutra prilikom prozivke za doručak tukli zatvorenike.”

Ovaj kratki prolazak kroz presude završit ćemo s tačkom 523. presude Krajišniku. Ona, između ostalog, kaže: “U periodu od jula do oktobra 1992. pripadnici policije bosanskih Srba i VRS-a silovali su više Muslimanki u opštini Teslić…”

DIREKTNI IZVRŠIOCI

Direktnim izvršiocima ratnih zločina u općini Teslić do sada je izrečeno pet osuđujućih presuda i osuđeno 9 pripadnika VRS-a i MUP-a RS-a na 81 godinu zatvora. Pred Sudom BiH osuđena su sedmerica. Prvo je osuđen Dario Slavuljica. On je priznao da je učestvovao u strijeljanju 28 civila u planini Borje i osuđen je na 8 godina zatvora. Bio je pripadnik vojne policije VRS-a – Operativne grupe Doboj, istovremeno i pripadnik vojnog dijela vojno-policijske formacije “Miće”, koja je od 3. juna 1992. djelovala u sastavu Čete vojne policije Teslićke brigade VRS-a, s posebnim ovlaštenjima komandanta Operativne grupe Doboj za njihovo djelovanje na području općine Teslić, kako bi se široki i sistematični napad vojnih, paravojnih i policijskih struktura RS-a, usmjeren protiv bošnjačkog i hrvatskog stanovništva općine Doboj, sinhronizirano, dolaskom i djelovanjem vojno-policijske formacije “Miće”, prenio i na područje općine Teslić. Presuda mu je izrečena 29. februara 2016. godine.

Slavuljica je bio na optužnici s Draganom Marjanovićem, Sašom Gavranovićem, Vitomirom Devićem, Zoranom Šljukom i Dragomirom Kezunovićem, protiv kojih je svjedočio na osnovu sporazuma o priznanju krivice. Na kraju su osuđeni: Gavrinović, Dević i Šljuka na po 15, a Marjanović i Kezunović na po 14 godina zatvora. “Dragan Marjanović u svojstvu komandira I voda vojne policije Teslićke brigade, u čijem sastavu su bili ostali, istovremeno i pripadnici vojnog dijela vojno-policijske formacije ‘Miće’, u okviru širokog i sistematskog napada vojske i policije RS-a od početka juna 1992. do 30. juna 1993. usmjerenog protiv bošnjačkog i hrvatskog stanovništva opštine Teslić, vršili su protupravno zatvaranje civila u SJB Teslić, u zgradu TO Teslić i vojni zatvor Pribinići, gdje su bili svakodnevno zlostavljani, a u noći 17/18. juni 1992., postupajući po naređenju komande Teslićke brigade, na planini Borje lišili života 28 civila.”

Prvo su kamionom kojim je upravljao Dragomir Kezunović, u pratnji više putničkih vozila, došli pred zgradu SJB Teslić, gdje je iz zatočeničkih prostorija izvedeno 16 vezanih civila. Potovarili su ih na karoseriju i odvezli na planinu Borje, lokalitet Bebe, gdje je već bila iskopana zajednička grobnica. Izveli su ih iz kamiona i naredili im da legnu licem prema tlu. Saša Gavrinović, Zoran Šljuka, Vitomir Dević, skupa sa S. D. i M. R., pucali su u civile i ubili ih. Dragan Marjanović raspoređivao je pripadnike vojne policije, a Dragomir Kezunović bio je sve vrijeme prisutan na mjestu zločina. Nakon toga su istim kamionom otišli pred vojni zatvor Pribinić, odakle su izveli 10 civila, potovarili ih u kamion, odvezli na isto mjesto i na isti način pogubili. Dragan Marjanović naredio je pripadnicima vojne policije da svih 28 tijela ubace u iskopanu jamu i zatrpaju ih. Tijela su ekshumirana u augustu 1999. i 26 ih je identificirano: Besim Kopić (1966), Safet Tatarević (1968), Himzo Jašarević (1953), Ramo Lugonjić (1956), Fehim Botić (1954), Salkan Botić (1972), Ibrahim Botić (1972), Alija Rašić (1971), Fadil Gibić (1960), Đulaga Garić (1948), Ramiz Gibić (1969), Fahrudin Begović (1974), Suljo Begović (1965), Munir Memić (1971), Dževad Memić (1972), Enes Begović (1966), Nihad Salkičević (1973), Senad Begović (1971), Borislav Pastuhović (1933), Viktor Glancer (1937), Sedad Pašić (1966), Husein Šaćirović (1961), Numan Isić (1971), Amira Garić (1965), Jasmin Memić (1973) i Fikret Šaćirović (1963). Prije iznošenja završnih riječi sutkinja Vesna Jasenković izjavila je da je Sud zaprimio dopis Vitomira Devića u kojem se izjašnjava krivim “kako bi se utvrdila istina i doprinijelo pomirenju u BiH”, ali je kasnije povukao ovo priznanje. Presuda je pravosnažna od 26. aprila 2019. godine.

Sud BiH raspisao je 13. septembra 2018. međunarodnu potjernicu za Dragomirom Kezunovićem, kojem je nakon izricanja prvostepene presude određen pritvor. Ni Dragan Marjanović nije u zatvoru, a Interpol BiH izdao je 18. decembra 2019. međunarodnu potjernicu za njim. Kezunović živi u Novom Sadu i nije prisustvovao izricanju prvostepene presude. Njegov advokat Milan Romanić izjavio je da je zadnji kontakt s njim imao u aprilu 2019, kada je održana sjednica pred Apelacionim vijećem na kojoj su iznesene žalbe na prvostepenu presudu. “Tada smo se čuli. Nije bio na žalbenoj sjednici jer je bio Veliki petak. Nije bio niko od optuženih, samo smo branioci došli”, kazao je Romanić.

Pred Sudom BiH osuđen je i Pero Radišić, i to na dvije godine. Kao pripadnik VRS-a, u zimu 1994, u večernjim satima, u selu Gusti Teslić iživljavao se nad Osmanom Huskićem i njegovom kćerkom tražeći njegovog sina Sabahudina. Osmana je tukao, a kćerki stavljao nož pod grlo, od čega joj je ostao trajni ožiljak. Onda je odveo Osmana u policiju na ispitivanje pa ga vratio kući. Nakon pola sata, opet su ga odveli u policiju. Vodili su ga iz Gornjeg Teslića u Hrankoviće i tjerali da njih trojicu naizmjenično nosi na leđima. Na kraju su ga odveli na položaj VRS-a na Crnoj Rijeci da kopa rovove i tamo ga pretukli. Presuda je pravosnažna od 20. aprila 2017.

Kantonalni sud u Zenici osudio je Tomu Mihajlovića na 4 godine. Kao rezervni policajac i čuvar u logoru, 7. juna 1992. u selu Irice nekoliko puta udario je kundakom civila bošnjačke nacionalnosti dok je ovaj morao stajati s rukama podignutim iznad glave i s ispružena tri prsta, a drugog je udarao letvom po leđima. Dana 17. juna 1992. u prostorijama logora u zgradi TO u Tesliću tukao je trojicu civila drvenom letvom i palicom po glavi, nakon toga im je naredio da stanu uza zid i oslone se na tri prsta, a on ih je nastavio tući po leđima i nogama; kada je kod jednog od njih pronašao hrvatski novac, stavio mu je nož pod grlo i prijetio da će ga zaklati. “Neutvrđene noći u drugoj polovici 1992. Mihajlović je sa još jednim policajcem priveo ženu u policijsku stanicu u Tesliću, gdje su je 10-15 uniformisanih lica ispitivali, tjerali je da pije votku, tukli i prijetili nožem. Naposljetku su je Mihajlović i 5-6 uniformisanih lica silovali.” Presuda je pravosnažna od 8. marta 2006.

Miroslav Pijunović osuđen je na 2 godine pred Okružnim sudom u Doboju. Kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a RS-a, u junu 1992. priveo je u prostorije SJB Teslić civila bošnjačke nacionalnosti i naredio mu da se okrene prema zidu, a ruke da podigne u zrak, te ga je tako tukao gumenom palicom. Drugog civila bošnjačke nacionalnosti, skupa s još jednim policajcem, tjerao je da pjeva srpske pjesme i podiže tri prsta dok ga je tukao palicom. U junu je naredio civilu bošnjačke nacionalnosti da stane licem okrenutim uza stup i da podigne tri prsta, te ga je tako tukao drvenim štilom oko 20 minuta. U julu je od civila hrvatske nacionalnosti i njegove porodice u više navrata uzimao veće sume novca, a kada je ovaj bio u zatvoru, tukao ga. Presuda je pravosnažna od 13. juna 2017.

ČETIRI SUĐENJA I JEDNA SMRT

Za ratne zločine u općini Teslić u toku su četiri suđenja. Pred Sudom BiH tri. Dušana Kuzmanovića, načelnika SJB-a i člana Kriznog štaba, Predraga Markočevića, načelnika SJB-a, i Marinka Đukića, šefa Kriminalističke službe u SJB-u, optužnica Tužilaštva BiH od 19. jula 2018. tereti da su u periodu od aprila do kraja decembra 1992, za vrijeme širokog i sistematičnog napada vojnih i policijskih snaga Srpske Republike BiH, a kasnije RS-a, usmjerenog na civilno stanovništvo hrvatske i muslimanske nacionalnosti, počinili zločin nad više desetina civila. “Optuženi se terete da su nadzirali i rukovodili radom rezervnih i redovnih pripadnika policije iz sastava SJB-a Teslić, koji su, zajedno sa pripadnicima vojno-policijske formacije ‘Miće’, koja je na poziv Kriznog štaba opštine Teslić došla iz Doboja s ciljem realizacije Odluke o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH, usvojene 12. maja 1992. u Skupštini srpskog naroda BiH, i koja je od 3. juna 1992. djelovala u sastavu čete Vojne policije Teslićke brigade VRS-a, i pripadnicima VRS‑a vršili napade i progone stanovništva u mjestima nastanjenim većinskim stanovništvom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.” Napadi i nezakonita zatvaranja rezultirali su mučenjem, zlostavljanjem, premlaćivanjem i ubistvima žrtava, od koje su neke dijelom pronađene, a za nekima se još uvijek traga. Suđenje je počelo 27. novembra 2018. i nalazi se u fazi izvođenja svjedoka tužilaštva. Marinko Đukić direktor je entitetske Agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća i na toj funkciji ostao je i nakon početka suđenja.

Suđenje Borislavu Paravcu, Andriji Bjeloševiću, Milanu Saviću i Milanu Ninkoviću već je ušlo u petu godinu. Optužnica ih tereti da su od 3. maja 1992. do kraja 1993, u okviru širokog i sistematičnog napada usmjerenog na civile hrvatske i bošnjačke nacionalnosti u općinama Doboj i Teslić, i to Ninković u svojstvu člana Štaba srpske opštine Doboj, Paravac u svojstvu predsjednika Kriznog štaba Doboj, Bjelošević kao načelnik CSB Doboj i član Kriznog štaba, kao učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, i Milan Savić u svojstvu zamjenika načelnika CSB Doboj, izvršili progon civila ubistvima, zatvaranjima i drugim radnjama. Suđenje je počelo 5. aprila 2016, a 23. jula 2019. postupak protiv Ninkovića razdvojen je zbog bolesti. Na ročištu održanom 22. juna 2020, prvom nakon pauze izazvane pandemijom virusa korona, tužilac Džermin Pašić zatražio je izuzeće sudije Davorina Jukića. Kazao je da izuzeće traži zbog neefikasnosti jer se nakon četiri godine suđenje i dalje nalazi u fazi izvođenje svjedoka tužilaštva. Tada je rekao da je već došlo do povrede prava suđenja u razumnom roku te da je razdvajanjem postupka u odnosu na Milana Ninkovića narušen koncept Tužilaštva BiH za dokazivanje zajedničkog djelovanja.

NI DJECA NISU POŠTEĐENA

Nebojši Miroviću sudi se pred Višim sudom u Beogradu. Optužnica koju je Tužilaštvo BiH podiglo 22. decembra 2016, a kasnije preuzelo Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije, tereti ga da je, kao pripadnik policije CJB Teslić, u proljeće i ljeto 1992. lično, u više navrata, sam ili s drugim osobama, vršio nezakonito zatočenje, izdvajanje i zlostavljanje civila bošnjačke nacionalnosti, koje je mučio, tukao i premlaćivao na različite načine, često i do smrti. Od posljedica zlostavljanja jedan je civil preminuo, jedna se žrtva nekoliko mjeseci nije mogla kretati, a mnogim žrtvama, među kojima je bio i jedan dječak, nanesene su teške ozljede čije će posljedice osjećati do kraja života. Mirović je državljanin Srbije.

Nedavno je podignuta još jedna optužnica. Optužen je Žarko Vidović. Kantonalno tužilaštvo u Zenici podiglo je 31. augusta 2020. optužnicu koja ga tereti da je, kao pripadnik VRS-a, u mjestu Mrkotić-Plandište 20. februara 1994. formirao živi štit od trojice civila bošnjačke nacionalnosti, R. H., M. I. i S. H., tako što im je obukao šinjele i naredio da krenu prema položajima ARBiH, a on je išao dvadesetak metara iza njih s još desetak nepoznatih pripadnika VRS-a, te kada su došli dvadesetak metara do zemunice ARBiH, ovi su se okrenuli i pokazali mu je, a on je zvao komandu i dao im koordinate te je uskoro počelo artiljerijsko granatiranje. U optužnici stoji da je nakon prestanka granatiranja naredio civilima u živom štitu da krenu naprijed, a R. H. mu je kazao da ne mogu jer će biti ubijeni, na šta je on repetirao puškomitraljez i natjerao ih. Tada je započela pucnjava s linija ARBiH, navodi se u optužnici, i pogođeni su M. I. i S. H., što je Vidović prokomentirao riječima: “Balije, vratite se nazad, ako ne možete, da vam mi skratimo muke”, a na traženje R. H. da mu da dva čovjeka da izvuče M. I., koji je još bio živ, odgovorio mu je: “Šteta, ostadoše nam dva šinjela.” Tijela M. I. i S. H. kasnije su izvukli pripadnici ARBiH.

Za zločine u Tesliću nije bilo oslobađajućih presuda, tek je pred Okružnim sudom u Doboju prekinut proces protiv Stojana Grbića. Njega je vještak-neuropsihijatar u junu 2016. proglasio trajno nesposobnim za praćenje suđenja. Tako je oslobođen optužbe da je kao pripadnik civilne zaštite krajem ljeta 1992. silovao žensku osobu bošnjačke nacionalnosti u svojoj kući u Tesliću.

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!