Sana Alajmović, porijeklom iz Olova, uspjela je u Švedskoj, a tek je napunila 32 godine. Sanina kompanija “Sigrid Therapeutics” izumila je biotehnologiju kojom pomaže snižavanje razine šećera u krvi. Godine 2012. Sanu Alajmović je švedski časopis Veckans Affären uvrstio među 101 švedskog supertalenta. U maju ove godine predstavljena je u naučnom časopisu Genetic Engineering kao jedan od “deset najperspektivnijih lidera u biomedicini mlađih od 40 godina”. Sanu je nedavno vodeći američki časopis za biološke nauke BioSpace uvrstio na listu deset vodećih mladih inovatora. Ona je jedina Evropljanka koja je uvrštena na ovu listu. O svemu tome Sana Alajmović govori za Stav

Piše: Nedim HASIĆ

Osnovala je i vodi kompaniju “Sigrid Therapeutics”. Od 2014. godine razvijaju silicijski prah, koji može umanjiti rizik od razvoja dijabetesa tipa 2. Danas je njena kompanija jedna od vodećih na tržištu i najbolji start-up na sjeveru Evrope. Sana Alajmović, porijeklom iz Olova, uspjela je u Švedskoj, a tek je napunila 32 godine. Njen posao prate farmaceutski giganti kao što su “Bayer”, “Pfizer”, “AstraZeneca” ili “Novartis”.

Sve jer je Sanina kompanija “Sigrid Therapeutics” izumila biotehnologiju kojom se pomaže snižavanje razine šećera u krvi kod osoba koje imaju rizik da razviju dijabetes tipa 2. Šećerna bolest tipa 2 daleko je najčešći oblik šećerne bolesti i javlja se u 90% slučajeva. Većina oboljelih od tipa 2 proizvodi promijenjene ili čak normalne količine inzulina, ali uslijed poremećaja u stanicama jetre i mišića, dolazi do otpornosti na djelovanje inzulina. Inzulin se veže za stanične receptore, ali glukoza ne može ući u stanicu i to je stanje poznato kao inzulinska rezistencija.

Njena firma istraživala je kako pomoći pacijentima s dijabetesom, liječili su 60 bolesnika s pretilošću i neliječenim dijabetesom tipa 2 kojima su davali svoj proizvod na bazi silicija. Ukratko, riječ je o prahu koji se miješa s vodom, koju pacijentu daju tri puta dnevno, prije svakog obroka. Rezultati su izvanredni i očekuju da bi brzo na tržište mogli izaći sa svojim lijekom.

Godine 2012. Sanu Alajmović je švedski časopis Veckans Affären uvrstio među 101 švedskog supertalenta. U maju ove godine predstavljena je u naučnom časopisu Genetic Engineering kao jedan od “deset najperspektivnijih lidera u biomedicini mlađih od 40 godina”. Sanu je nedavno vodeći američki časopis za biološke nauke BioSpace uvrstio na listu deset vodećih mladih inovatora. Ona je jedina Evropljanka koja je uvrštena na ovu listu. O svemu tome Sana Alajmović govori za Stav.

“Imam 32 godine. Rođena sam u Olovu i u Švedsku sam došla kao petogodišnjakinja, kao izbjeglica. Energična sam, znatiželjna, strastvena osoba koja cijeli svoj život sanja da se bavi zdravljem, da ga poboljša ljudima. To je uvijek bio jedan od mojih glavnih životnih ciljeva. I kada sam bila mala, zavidjela sam ljudima koji su pomagali drugima, koji su bili doktori, veterinari, koji su to htjeli postati. Moj je otac doktor i on je to postao jer je sebi zacrtao takav cilj. Moj je cilj bio raditi u zdravstvu, ali ne kao doktor, nego kao poslovna žena. Zato sam i upisala Ekonomski fakultet, Stockholm School of Economics, jednu od najboljih škola u Evropi, što je odlična baza za rad u različitim industrijama. Nakon tri godine sam dobila stipendiju za rad u New Yorku, u privrednoj komori koja je pomagala švedskim kompanijama da se etabliraju na američkom tržištu.

Svako ljeto provodim u Olovu i Varešu, sve zimske praznike sam tu. Moja najbolja prijateljica je bivša švedska ministrica Aida Hadžialić. Zajedno smo odrasle ovdje. Veza s Bosnom je stalna. Kada si mlad, kada si dijete, pomalo se stidiš zemlje iz koje dolaziš i želio bi samo biti Šveđanin. Međutim, kada odrasteš, kada sazriš, onda bude drugačije. Recimo, u New Yorku je potpuno nebitno ko si, šta si i odakle dolaziš. Taj sam osjećaj prvi put imala u tom gradu. Tada shvatiš koliko si ponosan što si Bosanka odrasla u Švedskoj. Svoju stipendiju sam primila na svečanosti u Waldorf Astoriji i tada sam ponosno kazala kako sam Bosanka sa švedskim državljanstvom i da sam u New Yorku građanin svijeta.

Imala sam problem s leđima, trpjela strašne bolove. Kada sam ozdravila, odlučila sam pokrenuti kompaniju koja će se baviti lijekovima. Nisam izumitelj, ja sam ekonomistica koja je potražila ljude koji mogu pomoći ideji. Vratila sam se u Stockholm upravo u vrijeme kada je jedna ovdašnja jaka firma odlučila investirati veliki novac u nove ideje, u početak rada novih kompanija. Kod njih sam naučila koje to treba kriterije ispuniti da bi investitori odlučili dati novac. Izgradila sam kontakte s ljudima iz struke, s naučnicima koji su dobili Nobelovu nagradu i dobila ponudu za rad u tek osnovanom nanotehnološkom preduzeću. Nakon osam mjeseci sam shvatila da sve što moj šef radi mogu raditi i ja, i to bolje. Već tada sam poznavala profesora Torea Bengtssona, kojem sam predložila da sami formiramo preduzeće. On bi istraživao lijekove dok bih ja bila zadužena za finansije i investitore. To je bilo 2014. godine, tada sam imala 26 godina.

U Švedskoj nije teško pokrenuti preduzeće, za to vam treba pet hiljada eura. Međutim, istraživanja su skupa, ona koštaju milione. Zato smo se dali u potragu za investitorima. Ono što smo mi imali bila je studija rađena na miševima. To je bio dug proces koji je trajao mjesecima. Morate doći do ljudi, pokazati im ono što radite, graditi relacije s investitorima jer je riječ o ogromnim novcima.

Kada nešto počneš graditi, ako ćeš naći investitore, apstrahirati talente, onda se ljudi koji su ambiciozni, ljudi koji žele promijeniti svijet, ne žele baviti malim problemima. Oni hoće raditi na nečemu što će promijeniti živote miliona ljudi. Dijabetes nije samo bolest, on je epidemija. Mi smo odlučili da mijenjamo svijet i zato smo se posvetili tom globalnom fenomenu. Imali smo jake studije koje su pokazale da mi možemo na jedan siguran način sniziti šećer u tim miševima, smanjiti holesterol i čak smanjiti gojaznost. Međutim, to su sve velike studije i ne možeš na svakoj od njih raditi odmah. Mi smo odlučili da se specijaliziramo za dijabetes jer je to najbrži put do tržišta.

Napravili smo materijale u kojima smo detaljno objasnili način na koji smo došli do našeg otkrića snižavanja razine šećera i nakon toga smo uradili studije na ljudima. Prva studija rađena je u Švedskoj, a kasnije i u Finskoj. Rezultati su bili izvanredni i nakon toga smo dobili tri miliona eura kao bismo nastavili istraživanje. U našu kompaniju je za ova istraživanja uloženo ukupno devet miliona eura. Mi smo prvom studijom dokazali da možemo sniziti šećer i holesterol. Nakon toga smo uradili novu studiju kojom smo, na tri visokorizična dijabetičara, dokazali da smo snizili njihov šećer u krvi. Sada pripremamo naš materijal za izlazak na tržište, a pripremamo se i za studije koje ćemo provesti na američkom tržištu. Ako želite svoj proizvod plasirati u SAD-u, onda morate imati studiju provedenu na američkoj populaciji. U suprotnom, njihove institucije ne dopuštaju dozvolu za plasman proizvoda na njihovom tržištu. Za najviše dvije do tri godine imat ćemo lijek u Evropi, u SAD će nam trebati nešto više vremena. Tamo nam za studije i istraživanja treba dvadesetak miliona eura, to je za nas ogroman novac.

Razgovaramo s nekim od najvećih farmaceutskih kompanija svijeta koje su iskazale interes za nama. Prvu ponudu smo imali u decembru 2017. godine, kada nas je htjela kupiti jedna velika švicarska kompanija. Uprava naše kompanije odlučila je da ne prihvati ponudu jer smatraju da mi možemo dobiti bolju cijenu ako sami nastavimo razvijati lijek. Isprva, mi uopće nismo nikome govorili o onome što smo napravili. Jednostavno, nisam htjela davati neku lažnu nadu bolesnim ljudima. Povukli smo se u naše laboratorije, radili na svojim studijama, na svojim patentima i tek se u posljednje vrijeme saznalo o tome šta mi radimo i čime se bavimo. Sve je eksplodiralo nakon što je našu firmu Vlada Švedske proglasila za najbolji start-up u Švedskoj. Nakon toga smo proglašeni najboljom start-up firmom u Skandinaviji, ja sam dobila neke nagrade, dva su me američka magazina uvrstila među najbolje mlade progresivne lidere svijeta. Jedini sam ekonomista među njima i jedina koja nije doktorirala.

Uvijek sam bila ambiciozna, nije to neskromno priznati, i uvijek sam htjela napraviti nešto od svog života. I moji su roditelji ambiciozni, dva puta su morali krenuti ispočetka i uspjeli su u tome. Imala sam se na koga ugledati. Moraš biti lav, moraš se boriti jer je konkurencija ogromna. Ipak, uprkos svemu, veoma sam emotivno prihvatila sva ta priznanja zbog svega što sam prošla i što jesam. Sretna sam jer se bavim lijekom za bolest koja je postala epidemija, naročito u Americi. Osim toga, nema puno žena koje su na čelu kompanije u farmaceutskoj industriji. Također, uradili smo dvije studije na ljudima koje koštaju mnogo i to je meni neki dokaz da sam uspjela kao šefica. Da sam pronašla novac, organizirala kompaniju i njene ljude, a sve je to dug i mukotrpan proces.”