Bihaćki intelektualac Jusuf Lonić (81) odlučio je istražiti ovu temu sakupivši nekoliko hiljada fraza, izreka, rečenica i iskaza koje vješto smješta u govor naroda Bihaćke krajine uz pojašnjenja i značenja. Drugi dio njegove knjige predstavlja rječnik stranih i manje poznatih riječi u vokabularu naroda Bihaćke krajine. Mnogi izrazi i iskazi nisu isključivo vezani za govor naroda Bihaćke krajine, već postoje i funkcioniraju u istom i sličnom značenju u drugim sredinama i dijalektima od Like i Korduna, pa do Istočne Bosne

Bosanska krajina teritorij je koji se, uglavnom, vezuje za područje današnjeg Unsko-sanskog kantona. Među Krajišnicima se i danas vode rasprave o nazivu ovog najzapadnijeg dijela Bosne i Hercegovine. Za Bišćane je ona Bihaćka krajina, za Cazinjane je to Cazinska krajina, dok je u regiji ona samo Krajina. To je prostor koji je uvijek bio na vjetrometini različitih događaja i previranja, na krajnjoj granici dvaju velikih carstava: Osmanskog i Habsburškog.

Život u takvom okruženju i uvjetima izrodio je kod ovdašnjeg stanovništva poseban akcent u bosanskom jeziku, koji je svojstven samo Krajišnicima. Često ih ne razumiju u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine, a neki ih čak ismijavaju zbog njihovog akcenta koji ima svoju bogatu historiju isprepletenu mnogim kulturama koje su “prodefilirale” surovom krajiškom zemljom.

Kada se Krajišnici okupe u nekom gradu van Krajine i na javnom mjestu započnu razgovor, ostali iz njihovog neposrednog okruženja mogu imati problema da u potpunosti razumiju njihov govor. Stranac, kada duže boravi u Krajini, primijeti da u dijalektu Bosanske krajine postoje generacijske, klasne, urbano-ruralne, geografske i etničke diferencijacije. Bišćani razaznaju i razlikuju govor Cazinjana, jedni i drugi govor Kladuščana, a oni dijalekt prvih i drugih.

Razlike i rivalitet koji postoji među navedenim skupinama Krajišnika primjetan je i u samom nazivu ovog najzapadnijeg dijela Bosne i Hercegovine, oko čijeg naziva postoje svojevrsne diskusije ne samo u kontekstu geografskog značenja već i u samom prefiksu njegovog dijela. Je li ju ispravno nazvati Bosanska, Bihaćka, Cazinska ili samo Krajina? Nema sumnje da je krajiški dijalekt poseban u odnosu na sve druge u Bosni i Hercegovini, i kao takav nedovoljno izražen u okviru stručnih lingvističkih i historijskih simpozija.

ČUVARI JEZIKA KOJI SU IZUMRLI

Bihaćki intelektualac Jusuf Lonić (81) odlučio je istražiti ovu temu sakupivši nekoliko hiljada fraza, izreka, rečenica i iskaza koje vješto smješta u govor naroda Bihaćke krajine uz pojašnjenja i značenja. Drugi dio njegove knjige predstavlja rječnik stranih i manje poznatih riječi u vokabularu naroda Bihaćke krajine. Mnogi izrazi i iskazi nisu isključivo vezani za govor naroda Bihaćke krajine, već postoje i funkcioniraju u istom i sličnom značenju u drugim sredinama i dijalektima od Like i Korduna, pa do Istočne Bosne. Drugi su, pak, nastankom direktno vezani za Bihać i okolicu. Svi zajedno čine jedinstvenu cjelinu koja čitaocu može približiti specifičnost ne samo govora nego i cjelokupnog bića krajiškog naroda, jer kroz jezik se definira i identitet.

“Knjiga je nastala spontano, boraveći s ljudima na raznim mjestima i slušajući kako govore taj govor koji ima puno smisla u potvrđivanju autentičnosti krajiškog govora. To je trajalo nekoliko godina sve dok rad nije pretvoren u knjigu, tako da sada imamo ovo skromno djelo koje je pobudilo veliko interesiranje ovdašnje publike. Bihaćki žargon, odnosno vokabular, poprilično se razlikuje od vokabulara kladuške sredine, odnosno kladuškog kraja. Ovdje ljudi govore mekše i s umjerenim pesimizmom ili, bolje reći, s dosta optimizma u odnosu na vokabular tog našeg zapadnog susjeda, gdje je sve poprilično grubo i pesimistički naglašeno i gdje ima vrlo malo optimizma. Tako da svih ovih 11.000 izreka nose upravo tu notu optimizma i pomalo humora.

U knjizi se koriste manje-više sve stilske figure koje govore o životu, preživljavanju, ali uvijek sa smiješkom na licu, jer ovaj narod prihvata tegobe i ono lijepo što dolazi. Bišćani se vole šaliti sami sa sobom, a ima jedna izreka koja kaže: Onaj ko ne voli sebe, taj ne voli ni drugog. Sve te izreke nastale su spontano u svakodnevnom životu, koji je pun iznenađenja. Ipak je ovo Krajina, ali na jedan svojstveniji način nego što je to slučaj u drugim njenim dijelovima. Šala i optimizam suština su i glavni izraz svih ovih oko 11.000 izreka. U uvodu knjige naglasio sam da je bosanski jezik složen, slojevit jezik i sastavljen od sarajevskog dijalekta, od orijentalizama i svih živih i mrtvih jezika. Tako, naprimjer, kada bismo iz našeg jezika izbacili, recimo, mađarizme ili orijentalizme, bio bi načet slavenski jezički korpus. To je zato što je bosanski jezik prihvatio sve druge jezike i prenosi ih s generacije na generaciju, a upravo to želimo ovom knjigom oteti od zaborava. Ovo je samo jedan dobar pokušaj toga, jer očekujem nastavak ove knjige i neće mnogo proći kada ću izdati novo dopunjeno i prošireno izdanje, s još više ozbiljnosti”, kaže Lonić.

PO GOVORU SE NAROD POZNAJE

Iako je govor osnovna kulturna vrijednost svake ljudske zajednice, koja je u svakodnevnoj upotrebi, on nije statična kategorija, jednom data za sva vremena. On se mijenja onako kako se mijenjaju ljudi koji ga upotrebljavaju. Njega, ustvari, uvjetuju i određuju uvjeti života ljudi koji se služe njime. Praktično, ljudi govore onako kako žive. Mi to naročito osjećamo danas u vrijeme informatičke, a moglo bi se reći i opće tehnološke revolucije u svijetu. Ljudi koji su svoj život odživjeli u prvoj polovini prošlog stoljeća sasvim bi sigurno imali ozbiljnih poteškoća da potpuno razumiju našu današnju govornu komunikaciju.

Danas se dnevno javljaju nove riječi i izrazi za čijim značenjima i sami tragamo. Osim toga, proces miješanja riječi, pojmova i izraza iz različitih jezika, uvjetovan ubrzanim tehničkim i tehnološkim razvojem i potrebom za nesmetanom globalnom verbalnom komunikacijom između ljudi, danas je intenzivniji nego ikada. Govor naroda Bihaćke krajine, kojeg u formi knjige bosanskoj javnosti daruje Jusuf Lonić, na poseban način zahvata najraznovrsnije odnose između Krajišnika. To će sigurno izazivati pažnju i interesiranje ne samo lingvista već i uposlenika u drugim naučnim granama.

“On kazuje o načinu komunikacije Krajišnika, njihove verbalne vještine i sposobnosti da kažu, da preuzmu, na svoj način uobliče izraz koji ima značenje. Kazuje nam etičke vrijednosti, tradiciju i kulturu ovog kraja i njegovih ljudi. Kazuje nam o samim Krajišnicima. Krajišnik je tvrd, hrabar i ponosan. On je moralan, odan, širokogrud, gostoljubiv i bogobojazan. On je tvrdoglav, inatan i svojeglav. Krajišnik je mudar, ustrajan i nepredvidiv. Zar rat od 1992. do 1995. godine ne potvrđuje sve to? To ovu Jusufovu knjigu čini još vrednijom i zanimljivijom. Iz nje se čita mnogo toga.

Život u Serhatu je iznimno složen, težak, nesiguran i nepredvidiv. Govor naroda Bihaćke krajine je saobražen tome. ‘Ne ide zlo za godinu, neg za sekundu!’, Krajišnik je vjekovima bio u stalnoj životnoj opasnosti. Sad jesi, sad nisi! Sad imaš porodicu i kuću, sad si sam, bez ičega. Ako nisi uvijek dovoljno oprezan, veći su ti izgledi da doživiš tu kobnu sekundu! Puno je sila protutnjalo Krajinom. Ako im se nerazumno suprotstavljaš, stradat ćeš. ‘Sila Boga ne moli’, sročio je Krajišnik poduku koja zamjenjuje knjige opisa i objašnjenja. A dodatak kaže da ‘Bog silu ne voli!’ Sila će biti i proći. Strpljen – spašen! Poštuj kandžiju u tuđoj ruci dok moraš! Ponos i duh Krajišnika nisi slomio ako si ga u borbi nadjačao, ako ima razloga da te se boji. ‘Boj se onog koji se tebe boji.’, ‘Strah obraza nema.’ To su upute da budeš spreman na svakakva iznenađenja”, ističe Halid Dedić, bivši novinar i urednik Lonićeve knjige.

Krajišnik se nije ustručavao da preuzme tuđice i prilagodi ih svom govoru. Mnogo je kod nas preuzetih riječi iz arapskog, perzijskog, turskog, njemačkog, grčkog, latinskog, engleskog, pa i romskog jezika. Jusuf Lonić evidentirao je najmanje dvanaest stranih jezika, u šta se ne uključuju južnoslavenski, čije se riječi doslovno ili korijenski nalaze u govoru naroda Bihaćke krajine. Jusuf je ovo blago uporno i tiho prikupljao duži period. Mnoge krajiške riječi teško su razumljive onima koji nisu odavde. Autor je mnogo takvih sakupio kako bi ih, prije svega, otrgao od zaborava i sačuvao od umiranja, ali i doprinio rasvjetljavanju bogatstva riječi i narodnih kazivanja Bosanske krajine.

“Naišla sam na izreku koja kaže ‘Više hača nego omača’. Šta je omač, ja pitam svoje roditelje, a moja mama kaže: ‘Ne znam. Moguće da je to neka tjestenina’. Tako sam se pitala šta bi bilo da ja moram nekom strancu koji uči bosanski jezik objasniti šta znači ova riječ? Onima koji su rođeni u Bihaću nema potrebe objašnjavati šta ova riječ znači. Pa sam onda upitala svoju sestru, koja se inače bavi engleskim jezikom, a ona je rekla da će pitati svog profesora iz Amerike. Kaže da joj prvo kažem šta je omač. Dakle, opet isti problem. Pokušajte objasniti jednom Amerikancu sljedeću izreku iz ove knjige: ‘Skuplja pita od tepsije!’ Prvo biste trebali objasniti strancu šta je pita, a šta tepsija i kakva je veza između te dvije strukture. U Velikoj Kladuši sasvim je jasna izreka: ‘Kad se vratim kući, želim da kuća bude k'o pišta’, i svako malo dijete zna da kuća mora blistati kad mama dođe, inače će biti svašta. To je slično kao u Bihaću ovo s omačom. Ovo je samo jedan aspekt koji sam onako nabrzaka pogledala”, rekla je prof. dr. Almira Džanić, jedan od promotora knjige

Lonićevo djelo o govoru Krajišnika poslužit će budućim istraživačima i biti svojevrstan temelj i polazište u daljnjim ispitivanjima, obradi, osmišljavanju i doradi krajiških lingvističkih umotvorina koje oslikavaju osjećanja, misli, sadržaje i način življenja naroda Krajine i njenih gradova kroz različite historijske epohe ovog najzapadnijeg dijela Bosne i Hercegovine.

Otud je Lonićeva knjiga, kako je i sam istakao, mogla biti naslovljena kao Besjede iz Bihaćkog vilajeta, ili Vaz dunjaluka iz Bišće serhata, odnosno Frazeologija u vokabularu naroda Bihaćke krajine. Ovo djelo predstavlja priču koja nema kraja, jer se uvijek i stalno treba dorađivati i dopričavati novonastalim i novoistraženim izrekama, frazama i riječima kako bi buduća slična izdanja bila što potpunija i što proširenija do nivoa značajnosti poimanja, tretmana i upotrebe bosanskog jezika, i to na krajiški način.