“Bojao sam se samo da ne izginemo svi. Razmišljao sam samo da hoće iko od nas preživjeti. Otac poginuo, jedan brat u Srbiji ostao, ništa nismo znali, ja idem šumom, dvojica ovih mlađih ostali s mamom u Potočarima. To me strah bilo, da li će ko preživjeti... Mislio sam, gotovo je, niko neće ostati”, govori Mirzet
, druga noga je bila bosa. Kažem mu ja: ‘Daj mi malo kupusa.’ On meni: ‘Ne dam.’ Nije shvatio da sam to ja”, priča Mirzet.</p>
<p>Kada je prešao na slobodnu teritoriju, Mirzet se uputio prema Dubravama da traži majku, braću i sestre.</p>
<p>“Bio sam u jednoj kući blizu šatora na Dubravama. Odem jedan dan i cijeli dan tražim, niko ne zna ništa. Pitam neke ljude jesu li vidjeli koga moga. Neki su mi rekli da jesu. Kad sam čuo da su živi, nekako mi lakše, ali ne mogu da ih nađem. Nakon dva-tri dana, saznao sam da su otišli za Srebrenik. U svemu tome sam ostao bez obuće, imao sam neke ženske papuče, dala mi neka žena od svoje curice. Sjednem u neki autobus i za Srebrenik. Uspijem ih naći. Kada su me vidjeli, koje su to emocije, svi smo plakali”, priča Mirzet.</p>
<p>Nakon nekoliko mjeseci provedenih u Srebreniku sa svojom porodicom, Mirzet odlazi u Vozuću (Zavidovići).</p>
<p>“Tu sam doživio svoj drugi život. Nekako smo živjeli tu, bilo nas dosta. Nakon svega, osjetili smo da smo živi. Družili smo se tu, igrao se fudbal. Svi željni svega”, govori Mirzet i dodaje da su “dani bili lijepi i na neki način bijeg od svega što se dešavalo”, ali da su “noći bile preteške”.</p>
<p>“Ja nisam mogao da spavam. Kad oči sklopim, meni dođu sve one slike, mrtvi. Mati me drži za ruku da ja malo zaspim, a momak odrastao”, priča Mirzet.</p>
<p>Mirzet je 2000. godine formirao vlastitu porodicu, stupio je u brak s Mujesirom, koja je također iz Srebrenice. Dobili su sina, kojem je Mirzet po ocu dao ime Nedžib. Godine 2003. odlučio se vratiti u Srebrenicu sa svojom porodicom, te s majkom i dvojicom braće. Međutim, povratak nije bio nimalo lahak.</p>
<p>“Živjeli smo prvo u dvije prostorije, nije to bilo naše. Nismo se vratili u Šubin, nego je moja mati imala zemlju u Potočarima i tu smo počeli praviti kuću”, kaže Mirzet.</p>
<p>Kada je Mirzet pomislio da je sve krenulo nabolje, porodica je bila na okupu, kuća u izgradnji, dogodila se tragedija koja je poremetila cijelu porodicu.</p>
<p>“Moj brat Meho, kojeg smo svi zvali Mido, umro je. Imao je 26 godina, srčani. To me poremetilo, jednostavno, tuga, depresija, ne znam ni kako opisati to stanje. Lijep bio. Žao mi je što nije ostao neko iza njega. Nije bio oženjen”, govori tužno Mirzet, kojem je nakon smrti brata umrla i majka.</p>
<p>“Život je takav. Valjda to tako mora da bude u životu. Nakon svega toga, čovjek mora da živi. Moja radost nakon svega je bila što mi se rodila kćerka poslije, moja Edna. Ona je moj svijet”, kaže Mirzet Avdić.</p>
<p>Mirzet Avdić živi u Potočarima nedaleko od Memorijalnog centra “Srebrenica – Potočari”. Nije stalno zaposlen. Zasadio je oko dulum maline. Sa svojom porodicom je sretan iako rane iz prošlosti nikad proći neće. Kaže da, iako mu je “46 godina, još uvijek igra rekreativno fudbal s prijateljima”. Prijatelji za njega kažu, da se profesionalno “bavio fudbalom, bio bi bolji nego što je Messi danas”. Nažalost, rat je srušio mladalačke snove, ali Mirzet je još jedan od neznanih heroja koji se vratio na svoje.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Hodža umjetnikSljedeći članak
Zaustaviti sve aktivnosti na izgradnji križnog puta
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.