U svakoj, pa i površnije pisanoj biografiji Smaila Balića, jasno su vidljive dvije dimenzije velikog autorskog interesa: u objema je živio, o objema je razmišljao i o objema je pisao. Kulturu je shvatao “središnjim glasom”, onim koji integrira, pa su otuda duhovnost i historija postali temeljnom “građom” njegova oblikovanja kulturne povijesti svog naroda. Njegovo je putovanje prema naučnom diskursu započelo prilogom iz rane mladosti koji je objavljen u Novom Beharu

Piše: Ibrahim KAJAN

Upravo sam pripremio putnu torbu za moju stalnu rutu koja povezuje Mostar i Zagreb kad je zazvonio telefon. Teufik Velagić mi je, bez ikakva uvoda, rekao: “Spremi se za put u Beč i piši oproštajni govor za dženazu Smailu Baliću.” Tog je jutra, 14. marta 2002. godine u Zwerndorfu, u Donjoj Austriji, pedesetak kilometara od Beča, u 82. godini na ahiret preselio akademik dr. Smail Balić.

NAKON 60 GODINA, PRVI PUT U ZAVIČAJU

Posljednje viđenje s dr. Smailom Balićem bilo je krajem septembra 2001. u Mostaru, u kojem je rođen, u kojem je rastao i u kojem se oblikovao mladićki duh intelektualne znatiželje na čija je pitanja odgovarao cijelog svog života u oblicima članaka, eseja, studija, monografija. Sudbinska kob odlučila ga je propustiti u zavičaj prvi put nakon godine 1941, otkako je otišao na studije u Beč. Sada se odazvao pozivu na sudjelovanje u Simpoziju povodom 350 godina rođenja šejha Juje – Mustafe ef. Ejubovića. Naučni skup naslovljen je Mudrost rađa toleranciju, a organizatori su mu Univerzitet “Džemal Bijedić”, Muzej Hercegovine i Arhiv Hercegovine. Mjesec dana ranije, 26. augusta, dr. Balić je navršio 81 godinu života.

Išao sam po njega na Sarajevski aerodrom. Vozio nas je gradonačelnikov vozač u mercedesu gradonačelnika Hamdije Jahića. Grad mu je, tako, simboličnom gestom poželio sretan dolazak i ugodan boravak u rodnom gradu u kojem su rijetki ljudi znali da on uopće postoji. Nije ni čudo; iz Mostara je otišao kao dvadesetogodišnji momak, a vraća mu se kao sijedi mudrac, akademik kojeg su ovdašnje vlasti sve do 1992. možda spominjale jedino u kakvom političkom pamfletu o “mrskoj političkoj emigraciji”.

UVOD U TIHU, A VELIKU BIOGRAFIJU

Kad se rodio 26. augusta 1920. godine, dali su mu ime po djedu Smailu, upravitelju medrese u Čapljini. Nakon mekteba i osnovne škole, Smail je, najvjerovatnije po djedovim uputama, upisao Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, maturiravši 1940. godine. Započeo je studirati na sarajevskoj Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi, ali studij je nastavio u Zagrebu, a potom, vrlo brzo, u Austriji, gdje će na Filozofskom fakultetu Bečkog univerziteta diplomirati orijentalistiku (arabistiku, turkologiju i filozofiju), odbranivši doktorat 1945. godine pod naslovom Duhovne pokretačke snage u bosanskohercegovačkom islamu – Historijske misli i sociološki stavovi (Die geistigen Triebkräfte im bosnisch-herzegowinischen Islam. Ideengeschichtliche und soziologische Ans tze). U 25. je godini promoviran u čast doktora filozofskih nauka.

Uz materinski bosanski, Smail Balić odlično je govorio arapski, turski i njemački, a služio se i engleskim, francuskim i ruskim jezikom.

Diplomiravši, odmah je od 1945. počeo raditi kao predavač Javnog učilišta za orijentalne jezike u Beču, a od 1948. godine kao lektor na Visokoj školi za trgovinu. Godine 1962. kraće je vrijeme radio u Turskoj, a sljedeće u Kuvajtu. U Austrijskoj nacionalnoj biblioteci, u kojoj će raditi do odlaska u mirovinu s najvišim stručnim zvanjem državnog nadbibliotekara, radit će od 1963. do 1982.

Kao naučni saradnik, sudjelovao je u radu (od 1982) Instituta za historiju arapsko-islamskih nauka Univerziteta “Johann Wolfgang von Goethe” u Frankfurtu. Godine 1984. postao je dopisni član jordanske Kraljevske akademije u Ammanu. Biran je za člana odbora važnih evropskih i svjetskih konferencija religija za mir, Muslimanskog svjetskog kongresa na zasjedanju u Belgiji (1974), a član je i kuratorija Austrijskog orijentalnog društva “Hammer-Purgstall”, Društva književnika Austrije, Konferencije kršćana, jevreja i muslimana Berlin, London i brojnih drugih ustanova u Evropi i svijetu. Posebno se ponosio članskom legitimacijom Kulturnog društva Bošnjaka Hrvatske “Preporod” u Zagrebu.

Bio je osnivač i dugogodišnji predsjednik Muslimanske socijalne službe u Beču, iz koje se, zaslugom Balića i njegovih saradnika, formirala prva Islamska vjerska zajednica – i prva, kao takva, bila službeno priznata u Austriji godine 1979.

Uređivao je (a nerijetko i izdavao) “male listove” neprocjenjive koristi za one kojima su bili namijenjeni, nevoljnicima, izbjeglicama i prognanicima, prije svega svojim zemljacima, bosanskim muslimanima: Das gerade Weg – Sirati müstekim, Islam und der Western, te najvažniji i najutjecajniji: Bosanski pogledi – Nezavisni list muslimana BiH u iseljeništvu.

Putujući s Teufikom Velagićem 19. marta u Zwerndorf na dženazu, Teofik mi je ispričao detalj iz života dr. Balića, koji sam ovako pribilježio: Smajo se oženio vrlo mlad djevojkom litvanskog porijekla. Ona je iznenada nestala. Naime, nije se vratila kući prije nego što je nastupio policijski sat u doba okupacije Austrije (1945–1955), kad je i Beč, kao i cijela Austrija, bio podijeljen između Velike Britanije, USA, Francuske i SSSR. Ostao je sam s trojicom malešnih sinova: Emin, Omer i Ahmed. Potraga za suprugom (nestalom u ruskom okupacijskom dijelu) nikada nije donijela nikakvog rezultata. Drugi brak je sklopio s Austrijankom, s kojom ima sina Harisa.

DUHOVNOST, HISTORIJA, KULTURA BOŠNJAKA

U svakoj, pa i površnije pisanoj biografiji Smaila Balića jasno su vidljive dvije dimenzije velikog autorskog interesa: u objema je živio, o objema je razmišljao i o objema je pisao. Kulturu je shvatao “središnjim glasom”, onim koji integrira, pa su otud duhovnost i historija postali temeljnom “građom” njegova oblikovanja kulturne povijesti svog naroda.

Njegovo je putovanje prema naučnom diskursu započelo prilogom iz rane mladosti, objavljeno u Novom Beharu br. 7-10/1939, Duhan u narodnoj upotrebi muslimana. Svojim brojnim tekstovima, nerijetko edukativne namjere, pojašnjavao je islam kao vjeru, ali i kao civilizaciju ne samo čovjeku Zapada, gdje ga je sudbina dovela, nego i velikom broju svojih zemljaka izgubljenih na putevima poslijeratnih nevolja. Prvi put ih je u jakom svjetlu žive statistike zatekao u logorima Austrije i Italije, kad je kao pridruženi član međunarodne organizacije “Jami'at al-islam”, obišao izbjeglice, među kojima je bilo 382 iz bivše Jugoslavije, pretežno iz BiH i Albanije. Mnoge od njih, bez ikakvih dubljih znanja o svojoj vjeri, već su vrbovali svećenici kršćanskih crkava kojima su vlasti povjeravale logore njihovoj ukupnoj brizi i skrbništvu.

Prosvjetiteljske članke o islamu, uključujući i polemičke tekstove kojim se potiru zlonamjerni i falsificirani navodi, prvo su plasirani u listu Islam und der Western, koji je počeo izlaziti u Beču, a kasnije je, od 3. godišta, postajao zajedničkim glasilom evropskih muslimana njemačkog govornog prostora, kada je mjesto izlaska njemački grad Altenberg. Od 6. godine izlaženja (1986) listu je izdavač Bošnjački institut Adila Zulfikarpašića u Zürichu.

BOŠNJAK – NAŠE NACIONALNO IME

Ekipa oko dr. Smaila Balića i Adila Zulfikarpašića tom prvom izdanju preuzetog lista Islam und der Western pridodaje dodatak Bosnische ausblicke – Bosanski pogledi. Prvi put, osim socijalno‑izbjegličkih informacija, kulturnih i historijskih tema, u Bosanskim pogledima počinju se zapažati i političke teme i glasovi bivših predratnih slovenskih, hrvatskih, srpskih građanskih političara, ali i iz socijalističke Jugoslavije izbjeglih disidenata, poput partizana Zulfikarpašića i, po pisanim djelima, prisutnog komuniste Đilasa.

Bosanski pogledi definiraju svoje fluidno stanje vlastitih društveno-političkih stavova i započinju se određivati prema samima sebi i prema svijetu: objavljuju povratak svog starog nacionalnog imena u svom glasilu (br. 28-29, 1963): “Za nas muslimane Bosne i Hercegovine bošnjaštvo je više od regionalnog osjećanja, više od geografskog pojma, više od kulturno-historijske posebnosti, mada u sebi sve to obuhvata. Bošnjaštvo je, za nas, naša stvarna i jedina nacionalna identifikacija.”

Sve što od tada piše Smail Balić u Bosanskim pogledima, ali i brojni drugi njegovi tekstovi pisani za okrugle stolove, simpozije ili brojne listove u svijetu u različitim jezicima, postaju prilozi ciljanoj knjizi jedne historije bošnjačke kulture. Zvat će se Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta. Objavit će je, o svom grošu, 1973. Za knjigu ćemo saznati preko policije i tajnih struktura represivnog aparata koji se okomio novinskim pamfletima ne na samog autora Balića nego i na ljude koji su knjigu nabavili! Poznat je primjer da je bibliograf rahmetli Mustafa Ćeman proveo više dana u pritvoru, ispitivan poput opasnog anarhiste. To kapitalno djelo objavljeno je i u 2. redigiranom izdanju i u raskošnijoj grafičkoj opremi, u izdanju meni malo poznatog nakladnika “R&R” (Zagreb – Tuzla, 1994. godine).

MEĐU VELIKANIMA

Tom se knjigom, mnogi smatraju, dr. Smail Balić uvrstio među velike bošnjačke naučnike sa Safvet-begom Bašagićem na čelu blistavog niza u kojem susrećemo Mehmeda Handžića, Hazima Šabanovića i Tajiba Muhameda Okića, koji je, u recenzentskom oduševljenju, napisao i ovih nekoliko redaka za ilustraciju: “Studija dr. Smaila Balića otvorit će oči mnogima koji su, zavedeni, nipodoštavali umne i materijalne tvorevine Bošnjaka i primjerima im dokazao istinu. To je, čini se, i najveća vrijednost ove studije. Počevši čak od predislamskog perioda, u ovoj su knjizi obrađena rezimirano sva kulturna ostvarenja Bošnjaka u nauci i književnosti, naročito poeziji, uz to prikazana uloga Bošnjaka u tri književnosti naroda Bliskog istoka (arapskoj, perzijskoj i turskoj). Ko bez predrasuda pročita ovu knjigu, moći će da stekne zaokruženu sliku kulturne djelatnosti Bošnjaka. (…)”

Dr. Smail Balić nije ostvario svoju želju da Kulturu Bošnjaka objavi i na njemačkom jeziku, ali jeste u nešto izmijenjenom obliku pod naslovom Das unbekante Bosnien. Europas Brücke zur islamischen Welt, tj. Nepoznata Bosna. Evropski most prema islamskom svijetu, u 1992. godini.

Godinu dana kasnije objavio je u Würzburgu djelo Der Islam – europakonform?, te knjigu Mostar. Wem gehört die leidgeprüfte bosnische Stadt (Mostar. Kome pripada napaćeni grad?). Poznato nam je da mu se Hans Koschnik srdačno zahvalio na primjerku darovane knjige “iz koje je”, kako mu je poručio, “mnogo naučio”.

U Zagrebu smo mu 1995. godine objavili u Kulturnom društvu Bošnjaka Hrvatske “Preporod” vrlo rječit izbor izabranih tekstova Bosna u egzilu 1945.-1992. Zaboravljeni islam, izbor tekstova na bosanskom jeziku, objavljen mu je u Beču 2000. godine.

Spomenimo, najposlije, mada ovo nije iscrpni popis djela akademika dr. Smaila Balića, i njegovu ranu studija Ruf vom Minarett, objavljenu u više prilika, a treće joj je izdanje iz 1984. godine.

Za svoj veliki doprinos austrijskoj kulturi i nauci akademik dr. Smail Balić laureat je visokog državnog odličja – Ordena I. klase za zasluge za nauku i umjetnost.

JEDAN MEZAR U GROBLJU U ZWERNDORFU

Tog 19. marta 2002. bilo je vrlo hladno, povremeno je kišilo, osjećali smo vlagu kako probija do kosti. Nas, koji smo došli iz nekoliko država da ispratimo posljednji put dragog prijatelja na bolji svijet, zbunjivalo je što nismo znali kako će biti sahranjen naš dragi prijatelj: Hoće li supruga odobriti klanjanje dženaze ili neće?

Nas pedesetak ljudi, pretežno starijih, stajali smo pored groblja. Adil Zulfikarpašić je doputovao iz Švicarske. Džemal Ibrahimović iz Njemačke. Teufik iz Beča. Tužan skup, gotovo su svi oni ljudi iz egzila. Većini je bio, čini mi se, posljednje susret. Iz domovine prisutan samo treći sekretar Ambasade Bosne i Hercegovine, Mostarac Rajković.

Nakon nekog vremena, prišao je imam dr. Salim ef. Hodžić, za kojim smo klanjali. Seosko groblje bilo je dobro održavano, četvrtastog oblika, a u dnu desnog ćoška, kamo nas je odveo imam efendija, vidjesmo crvenkastu, poluobrađenu kamenu stijenu na kojoj su uklesane dvije riječi: “Familie Balic”. Podsjetila me na stećak koji je neki drevni predak dovukao i, napola obrađen, napustio. Pred tim kaburom oprostili smo se, u ime svih, probranim riječima dr. Hodžić i ja.