Medresu je završio 1939. godine u Banjoj Luci, preživio dva koncentracijska logora, ucjene i progon komunističkih vlasti, svjedočio rušenju banjalučke Ferhadije, preživio pogrom u Kozarcu. Hadžija Teufik-efendija Hadžić jedan je od najstarijih imama u BiH i govori za Stav

Piše: Sudbin MUSIĆ

U Kozarcu živi jedan od najstarijih stanovnika Bosne i Hercegovine – hadži Teufik-efendija Hadžić. Na ulaznim vratima povratničke kuće, iza koje se nebu pod oblake vinula munara džamije u mahali Kalata, čeka njegov sin Ekrem. Dido je, kaže, dobro i čeka nas na spratu. I odmah je potekao razgovor. S Božijim imenom i o nekim davno prohujalim vremenima, ljudima i događajima, ratovima i bježanju. Iza 96-godišnjeg Teufik-efendije ostalo je jedno čitavo stoljeće. Živi je svjedok teškog dijela historije BiH, historije naroda čiji je on autentični predstavnik. Kaže da nije siguran, ali da vjeruje da je najstariji živi imam u našoj zemlji.

MEDRESA IZ GORNJEG ŠEHERA

Hadži Teufik-efendija Hadžić rođen je 24. juna 1921. godine u Kozaruši, tada prigradskom naselju Kozarca, grada koji će decenijama kasnije biti gušen i rušen, pa uvijek nanovo uspravljan. Kao sedmogodišnjak ostaje bez roditelja. Prvo bez oca Edhem-efendije, a ubrzo i bez majke. Brigu o njemu i njegovom mlađem bratu preuzet će njegov dido – Šaćir-efendija Hadžić, u narodu poznat kao Šaćir hodža.

“Dido je bio bogat, ali u vjeri strog. Bio je veleposjednik i karakteran čovjek. S tadašnjom ulemom nikako se nije slagao. Stalno se kavdžio i uživao u tome da sebi može priuštiti taj luksuz prema pokvarenjacima, upravo jer je bio finansijski neovisan. Tokom ramazana bi, u onaj vakat, u kući imali ‘maju’, kuharicu i služavku koja bi se starala za čistoću i dobru hranu. Njegova je riječ u Kozaruši bila posljednja. Četvrtkom se u čaršiji znalo koji su ljudi došli iz Kozaruše jer su svi nosili brade na kojima je dido rahmetli u džematu insistirao.” Koliko je Šaćir hodža bio strog, govori i to da unucima nije dao da se upišu u osnovnu školu do devete godine, sve dok god ne bi dobro “utvrdili” mektepsku nastavu.

Razočaran sinovom smrću, vaktom obilježenim agrarnim reformama nove kraljevske uprave i položajem vlastitog naroda, Šaćir hodža druga će dva starija sina odvesti u Istanbul na školovanje. U Turskoj će obojica pasti kao šehidi. Trećeg sina, Halima, ostavlja u Bosni. Međutim, i on će, razočaran situacijom u zemlji, otići u Tursku, oženiti se i ostati tamo zauvijek. Nakon njegovog odlaska, Šaćir hodža preselit će već 1933. godine na ahiret, presvisnuvši od tuge za djecom. Njegovi unuci, Teufik i Emin, te godine ostaju sami. Brigu o njima preuzela je “ebejka”, kako se u ovom dijelu Bosne kaže za nanu, te didov veliki ahbab i nasljednik na službi u džematu Omer‑efendija Mahmuljin.

Nakon osnovne škole, Omer-efendija će jedne jesenje večeri 1934. godine na zaprežnim kolima napunjenim namirnicama Teufika odvesti u Banju Luku i upisati u Šibića medresu, jednu od četiriju banjalučkih medresa, koju je pohađao njegov sin Idris.

“Iza mene je ostao Kozarac u mraku, a ja se, onako usamljen i bez igdje ičega i ikoga, našao u školi punoj đaka, u društvu u kojem je vladao zakon jačeg. Ali, sine, u Boga dragog čvrsto vjerovati pa te neće nikada ostaviti, k'o ni mene sirota tad”, priča Teufik.

Prvi školski dani bit će veoma teški. Za hranu i održavanje, kaže, snalazio se kako je umio i znao. Radeći povremeno u banjalučkim aščinicama ili, pak, čisteći medresu, ložeći vatru u njoj te, zahvaljujući lijepom glasu, obavljajući i poslove mujezina u banjalučkim džamijama.

Te će godine biti izvršen atentat na kralja Aleksandra. U Banjoj Luci održavale su se velike demonstracije. “Muderis hadži hafiz Idriz-efendija Skopljak nas je, već onako isprepadane učenike, paničnim glasom kumio da ne izlazimo napolje jer će možda čak da izbije i rat, pa da koji ne izgubi glavu.” Naredne, 1935. godine ugasit će se i Šibića medresa, a u Banjoj Luci ostati samo reformirana okružna, Maglajlića medresa, odnosno Fejzija, u kojoj će 1939. godine i završiti školovanje.

Teufik-efendija i danas s ljubavlju priča o svom dobrom muderisu i muftiji, kurra hafizu Mustafa‑efendiji Nurkiću i njegovim odlascima na hadž. S uzdahom se sjeća Abdullaha-efendije Derviševića, koji će kasnije preuzeti Gazijinu medresu u Sarajevu i sa sobom odnijeti kozaračkog pijetla s bijelim repom, kojeg je sebi nabavio još u Banjoj Luci, da ga na vrijeme budi u sabah. Sjeća se i muftijinog dolaska s hadža i bočice mirisa kojom je suznih očiju namirisao sve svoje đake jer im ništa drugo s hadža nije mogao donijeti. Još uvijek pamti i veliku “hadži lipu” i njen miris preko puta Medreske džamije, u kojoj je mujezinio na akšamu i jaciji, a odakle su nekada ispraćane banjalučke hadžije. Svojim nas je riječima vratio u šeher Banju Luku kasnih tridesetih godina prošlog stoljeća i njene ljepote. Pune džamije, lijepe kuće, bašče i avlije, čaršiju punu zanatlija i radnji, običnih ljudi a hafiza, učevnog i pobožnog svijeta i alima iz Gornjeg Šehera. Nikada, kaže, neće zaboraviti svečanost u Ferhadiji kada je, učeći ašere na ćursu, napravio grešku pa ga jedan obični banjalučki zanatlija a hafiz ljutito i glasno ispravio.

PRVA SLUŽBA

Svoju prvu službu Teufik-efendija obavljat će u potkozarskom selu Gornjim Jakupovićima kod Kozarca, gdje će dočekati i Drugi svjetski rat. Užasnut zlodjelima, nepravdom nad nedužnim svijetom i dezorijentiranošću vlastitog naroda, Teufik-efendija odmah počinje saradnju s partizanskim pokretom, čvrsto uvjeren da će, kako kaže, sve to jednog dana proći, da treba čuvati čast i obraz, a pred Bogom ostati čist, jer je suživot u Bosni neminovan. Tokom njemačke ofanzive na Kozari 1942. godine uhapšen je i zajedno sa svojih 27 džematlija sproveden u ustaški logor na Krčmarici kod Banje Luke.

“Tri mjeseca sam proveo u tom kazamatu, da bi mi jednog dana prekipjelo pa sam se istresao na stražara muslimana, kojem sam još i naglasio da sam hodža, pa šta god bude. To nas je i spasilo jer su nas poslije toga pustili pod izgovorom da smo greškom zatvoreni.” Dodaje da se selom po njihovom dolasku prolamala zapomaganja, jer su se s njima već svi bili halalili zauvijek misleći da su pobijeni.

Tokom Drugog svjetskog rata Teufik-efendiji umrijet će i dvoje djece. A onda će, nakon rata, doživjeti i nova razočarenja. Zločinom partizana nad nedužnim mještanima Kozarca započet će jedna nova epoha u kojoj će imamska dužnost postati veliki teret. “Odmah po okončanju rata nudili su nam oslobađanje od služenja vojnog roka, nudili nam službe u drugim ustanovama i slično, a sve kako bi se odrekli imamskog poziva. Nagovarali me čak i moji ugledniji rođaci. Sve sam to odlučno odbio.”

Priča kako je gotovo sva njegova generacija napustila imamski poziv, a on po svaku cijenu ostao vjeran Bogu. Pored imamske službe, po okončanju rata organizirao je i tečajeve opismenjavanja običnog svijeta. Ugled koji je tokom rata stekao kod boračke partizanske populacije pomoći će mu da imamsku dužnost obavlja nesmetano. “Pustili su me”, kaže, “na miru.” Vojni rok služit će u Beogradu, a brat Emin u Ćupriji, gdje će, pod nikada razjašnjenim okolnostima, izgubiti život. “Zvanična je verzija da je, kupajući se u slobodno vrijeme, skočio u Moravu te glavom udario od kamen i tako poginuo, u što ja nikada nisam povjerovao. Tada sam ostao bez igdje ikog svog, osim amidže u dalekoj Turskoj.”

BUHARIJINA ZBIRKA

Nakon preseljenja na ahiret Omera-efendije Mahmuljina 1952. godine, Teufik-efendija se vraća u rodnu Kozarušu, u mihrab svog rahmetli dida.

U Kozaruši će ostati sve do penzioniranja 1983. godine. Sa svojom suprugom Fatima-hanumom steći će petero djece. Za vrijeme službovanja, pored imamske dužnosti u džematu Kozaruša, Teufik-efendija je od 1969. godine obavljao i dužnost vjersko-prosvjetnog referenta za područje Kozarca te sekretara Odbora Islamske zajednice u Kozarcu sve do penzioniranja. Bio je član Sabora Islamske zajednice u Sarajevu u čak četirima mandatima. U jednom mandatu vršio je dužnost člana Starješinstva Islamske zajednice u Sarajevu u svojstvu sekretara. Tokom službovanja je nerijetko bivao izlagan teškim situacijama, udarima na vakufsku imovinu i poniženjima koja je strpljivo podnosio. Zauvijek će pamtiti trenutak kada je, kako kaže, morao naći majstora, nekakvog Ičića, koji će na najbolji način “skratiti” Čaršijsku džamiju u Prijedoru 1953. godine za njen mihrapski dio, jer je tako naložila nova vlast, sve da bi se glavna prijedorska ulica proširila za neka dva metra.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u Prijedoru će, u organizaciji i prijevodu Hasan-efendije Škapura, biti nastavljeno čuvanje tradicije predavanja hadisa iz čuvene Buharijine zbirke, koja će prvi put tih sedamdesetih godina upravo u organizaciji Odbora Islamske zajednice Prijedor doživjeti svoja prva štampana izdanja.

“Hadž sam obavio 1968. godine, odužio se dragom Bogu, ali put u Buharu i Samarkand sam doživio kao još jedno pravo duhovno putovanje i uzdizanje. Jer, toliko sam kroz ta predavanja u Prijedoru zavolio imama Buharija da sam po svaku cijenu htio da posjetim njegovo rodno mjesto i koračam stazama kojima je hodio, da mu odam počast za sebe živa.”

Kada su se za to stekli uvjeti, Teufik-efendija je posjetio i amidžu u Turskoj. Davno izgubljena rodbina ponovo je nakratko bila na okupu. Svoje penzionerske dane Teufik-efendija provodio je u Kozarcu, u kući koju je tokom službovanja mukotrpno godinama gradio, a iza koje se pruža bašča do potoka koji dijeli njegovu bašču i harem prelijepe džamije u mahali Kalata. Narednih godina hizmeti svojoj oboljeloj supruzi Fatimi, vraćajući joj svu onu pažnju koju mu je ona pružala decenijama unazad. Sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu i 1992. godine, kada će doživjeti novu golgotu.

RUŠENJE FERHADIJE

Već krajem maja 1992. godine uništeno je kompletno područje Kozarca s njegovom okolinom. Porodica Hadžić dio je rijeke ljudi koja se slijeva u logor Trnopolje. Teufik-efendija će tačno pedeset godina kasnije ponovo biti zatvoren u logoru. Osim gladi i straha za najmilije, najveća briga mu je bila njegova bolesna supruga. Kada je logor postao premali za sve zatočene, srpske vlasti dozvoljavaju izlazak jednom broju civila pod uvjetom da imaju nekoga od rodbine u Prijedoru ili bošnjačkim selima koja još nisu bila uništena. Teufik-efendija će naći utočište u selu Ćela, kod porodice Mešić, odakle će, uz pomoć tamošnjeg imama Adil-efendije Sole, aktiviste prijedorskog Merhameta, sjesti na voz za Banju Luku, kćerki i zetu u sklonište.

“Sine, tu noć nikada neću zaboraviti. Ja i šlagirana supruga s kćerkom, sami u mrklom mraku na banjalučkoj željezničkoj stanici, a policijski čas. Jedva smo živu glavu dotle dovukli, a sad nigdje nikog. Ugledam negdje stotinjak metara dalje neku svjetlost i, onako iscrpljen, velim kćeri: ‘Eno, tamo idi, reci šta je i kako je. Traži telefon da zovnemo zeta, pa nek nam je Bog na pomoći.’ Kad ono, sine, kad Bog dragi tako hoće, tamo sjedio sin mog kolege… To mi je bio nekako najteži trenutak do tada.”

U Banjoj Luci neće dugo biti mirni. Uskoro će nemilosrdno svi biti izbačeni iz stana i smješteni u Zagrebačku ulicu, tačno između džamija Ferhadije i Arnaudije. Teufik-efendija svakodnevno odlazi u Ferhadiju na namaz. Često napadan, ponižavan, zbačene francuske kape s glave ili odgurnut, ali odlazi. Čulo se odmah da tu živi neki stari hodža. Tješio je banjalučkog muftiju Ibrahim-efendiju Halilovića, s kojim se sprijateljio još dok je muftija bio učenik medrese.

“Zavolio sam ga još kao dječaka. Bilo je to baš fino i pametno dijete, a ja bi ga dovedi, pa ga smjesti u neki bogatiji kozarački džemat gdje će mu tokom ramazana biti lijepo i gdje će ga čestito i platiti.” Skupa će svjedočiti rušenju banjalučkih džamija i uništavanju svega onog lijepog što je još ostalo sačuvano, što je čuvalo uspomene na neka daleka vremena dok je on bio dijete. “Onu noć kad je srušena Ferhadija, sine, mislio sam da je nastupio Kijametski dan, eto, toliko je tu straha bilo, a tek tuga sutradan…”

U Banjoj Luci više nisu mogli ostati. Sljedeća destinacija bit će im hrvatski otok Krk, na kojem će Teufik-efendija odmah organizirati džemat. Tamo su ga, kaže, posebno pazili Turci, poslastičari iz Makedonije. Bili su to dani nekakvog posebnog rahatluka za njega i suprugu Fatimu. Nakon Krka i uspostave mira u Bosni, Teufik-efendija se vraća u Bosnu, prvo u Bihać, a potom i u Sanski Most. Odmah po dolasku pomaže u organizaciji vjerskog života, te uspostavi i pripremama za povratak Bošnjaka i Islamske zajednice u Kozarac. Međutim, ponovo će doživjeti još jedan težak udarac. Skrhana dugom bolešću, umire njegova supruga Fatima.

“Preselila je na ahiret 1998. godine. Ukopali smo je kod porušene džamije u Kozaruši pod srpskom policijskom pratnjom. A kako je imala neku svoju ušteđevinu od 7.000 maraka, koje je nanijetila za nekakav hajr, njenom smrću i upravo tim njenim parama započeta je obnova prve džamije u RS-u, moje džamije u Kozaruši, koja će biti i prva otvorena u manjem bh. entitetu.”

Od 2000. godine Teufik-efendija živi u Kozarcu, na onom istom mjestu s kojeg je i protjeran. Napisao je i dvije knjige. U prvoj, posvećenoj rahmetli bratu Eminu, nazvanoj Džamije i džemati Kozarca, Teufik-efendija je sačuvao uspomene na dio historije Kozarca. Druga, naslova Moje sjećanje na banjalučke medrese i još neke događaje, autentični je prikaz i svjedočanstvo o ljudima, događajima i ambijentu Banje Luke između dvaju svjetskih ratova. Svojim knjigama dao je nemjerljiv doprinos bosanskohercegovačkoj historiografskoj literaturi. Osim toga, sav prihod od prodaje uvakufljen je za potrebe osnivanja biblioteke u Kozarcu.

Osim što se pomalo teško kreće, Teufik-efendija se ne žali na zdravlje. Rastali smo se teška srca, uz miris hrane koju je za iftar pripremala njegova snaha. Obećali smo mu ponovo doći. “Razumiješ, sine, samo čvrsta vjera u dragog Allaha i ne boj se ničega.” Riječi s kojima smo započeli i završili naš razgovor. Iza nas je na svom balkonu, pogleda uprtog u daljinu, ostao Teufik‑efendija čekajući akšam. A mi sa sobom ponijeli njegovih, a u isto vrijeme i naših stotinu godina života.