“Ase leži Božićko Banović, na svojoj zemlji, na plemenitoj, na Dramešini, a postaviše Hlapac i ja Bogdan i ja Rajko s braćom.” Posmrtni ostaci nesretnog Božićka Banovića nisu položeni na Vršitju niti mu je ovdje kopan grob. Ovaj je stećak pobjegao pred rovokopačima, premješten je radi novih otkopina iz kojih će se vaditi ugalj

Piše: Izet PERVIZ

Na sedmom kilometru ceste koja iz Banovića vodi prema jezeru Modrac, pod izranjavanim bregovima kojima je odrana koža da bi se došlo do dragocjenog uglja, tu, uz rječicu Razlašticu, šćućurilo se Banovića Selo. Kao kvočka pred naletom strašnog orla koji je svoja krila raširio nad cijelim krajem i sve zasjenčio, tako se ono skupilo pod ranom na zemlji po kojoj rove bageri i breče zdepasti damperi. I tako nakostriješeno zgrljepilo se ono oko svojih zaselaka i kao da svojim napuhanim perjem tom površinskom kopu, koji svetu crnicu guli s kostura zemlje, želi poručiti da se zaustavi, da stane, ne idi dalje, nemani crna, dosta je bilo.

A sred sela, na uzvišenju preko puta džamije, na tom Vršitju, gdje su nekad ukrug trčali konji, a pod njihovim nogama šuštala slama i krunilo se klasje i frcalo žito, sva se skušljala prošlost ovog mjesta. U samom podnožju, odmah uz ogradu iza koje počinju nišani rasijani brijegom, mještani su sagradili otvoreno turbe s kupolom položenom na bijele stubove. Sred turbeta uspravio se nišan s licem od harfova, ali ne mora se znati arapski da bi se shvatilo o čemu je riječ. Te ploče koje se spuštaju od nišana prema postolju sve će mu kazati. Na prednjoj ploči uklesana su 23 imena sinova sela koji su svoje živote položili da bi ovaj kraj odbranili od agresije, a na bočnoj sedam imena civilnih žrtava rata – granatiran je ovaj kraj iz istih topovskih cijevi na Ozrenu iz kojih je ispaljena ona kobna granata koja je u Tuzli 25. maja 1995. godine ubila 71 dušu.

Gore, navrh Vršitja, još je jedan spomenik podignut borcima palim u borbi protiv agresora. Opkoljen je rascvjetalim ružama oko kojih zuje pčele i nabreklim glavama perunika u kojima žute latice, napete u silini života, nestrpljivo čekaju da provale na svjetlost sunca i ljepotom ukrase svijet. Spomenik je skroman, ali likovi partizana uklesani u kamenu u stalnim su pokretima punim dramatičnosti, kao da nam žele poručiti da njihova borba još traje i da ono protiv čega su onomad ustali još nije nestalo. Na leđima ploče piše: “Živite za ovu zemlju kao što smo mi za nju umrli.” Poručili su nam to prije 45 godina iz SUBNOR-a i ovdašnje mjesne zajednice, i to u ime onih koji su poginuli za slobodu.

Taj poziv da živimo za ovu zemlju kao što su oni za nju umrli nikako da splasne. Zuji neprestano u čovjeku dok se spušta niz tri stepenika ka spomeniku zbog kojeg je i potegao toliki put. I dok gleda taj limeni krov podignut na četiri stupa raspoređena u pravougaonik, u njemu se roje beskrajna pitanja. Kako se to može živjeti načinom na koji je neko umro? Možda hrabro? Možda dostojanstveno? Možda prkosno? Ili na svaki dan gledati kao da je posljednji na zemlji? Kojoj zemlji? Da li su mislili na Jugoslaviju? Ili na Bosnu? Ili općenito, na domaju, na otadžbinu, na grudu, rodnu, bez obzira na to kakav sistem vladao njom?

A breze tugaljivo šumore svojim nevinim listovima. Njihove stidljive glasove prekriva mujezinov glas s minareta koji dominira selom. Ali ništa ne može poraziti ona pitanja što ih zakotrljala poruka koja sred mezarja riječ život veže riječju smrt. Jesmo li znali živjeti za onu zemlju, bilo kako? Hoćemo li za ovu znati živjeti onako kako se za nju umiralo?

Možda je baš zbog tog hršuma u glavi koji je podigla zapitanost nad jednom sentimentalnom porukom, onaj koji je legao pod taj stećak odustao da nam bilo šta poruči. Uz ime, dodao je tek naziv kraja gdje je po plemenitaškim zakonima posjedovao zemlju, plemenitu, ovdje, na Dramešini. “Ase leži Božićko Banović, na svojoj zemlji, na plemenitoj, na Dramešini, a postaviše Hlapac i ja Bogdan i ja Rajko s braćom.”

Kako će za pet stotina godina zvučati poruka napisana na leđima spomenika palim borcima iz NOB-a? Kako će zvučati te riječi stisnute u harfove na nišanu pod turbanom? Kakvi će se to ljudi nadnositi nad njih i kako će ih čitati i šta će im biti važno i čime će se određivati i da li će i njima svi naši ratovi i sve što nam je sveto biti tek trunovi zagubljeni u silnom moru vremena kao što se danas nama sve te srednjovjekovne bitke i stremljenja dalekih naših predaka što su svoja imena uklesavali u stećke, a želje i snove kačili za kuke slova, doimlju daleke i čudnovate i nikako razumljive? Da li će u njima biti barem toliko samilosti da nad kakav spomenik ostao iza nas podignu krov, kao što su, evo, Banovićani natkrili stećak svog pretka po kojem je prvo njihovo selo dobilo ime, a onda i cijeli grad, to socijalističko čedo niklo u prvim zamasima revolucije, dolje, u podnožju drevne Konjuh-planine na obalama Litve?

Posmrtni ostaci nesretnog Božićka Banovića nisu položeni na Vršitju niti mu je ovdje kopan grob, niti su Hlapac i Bogdan i Rajko i njihovi sinovi ovdje dovlačili kamen i klesali ga i na ovom mjestu utiskivali slova. Ovaj je stećak pobjegao pred rovokopačima, premješten je radi novih otkopina iz kojih će se vaditi ugalj. Ondje gdje je bio sada dreči crna rana, grob u kojem sahranjuju vrijeme.

Na pomen Božićka Banovića historija tek zbunjeno slegne ramenima. Nema o njemu više nikakvih tragova. Iz guste pomračine srednjeg vijeka bljesnuo je tek svojim imenom i porijeklom uklesanim u ovaj stećak. I prema njegovoj plemenitoj ona je škrtarila. Iz njene potmule tišine historičari su izvukli tek toliko da je župa Dramešina pripadala oblasti Spreče. Ta Spreča pominje se u molbi koju je 1413. vojvoda Vukmir Zlatonosović poslao Dubrovčanima, tražio je da mu pošalju doktora.

Kazuje se kako je ta oblast koja se razvila u porječju Spreče pripadala regiji Soli, pa se pominju i dva pripadnika solske vlastele: župan Budoš i Hlap, obojica u poveljama bana Stjepana II Kotromanića, u čije je vrijeme, veli historija, došlo do spajanja oblasti Usore sa Soli. Ali nigdje se ne pominje Božićko Banović, ni njegov otac, ni djed, niti tamo neki ban koji bi morao stajati u prvom koljenu Božićkovog roda, kako to iz njegovog prezimena izvlače neki historičari. Zapravo, tim postupkom zatvaranja oblasti u oblast sve se više, kao da nas odnose koncentrični krugovi nastali od kamenčića bačenog u mulj historije, udaljujemo od Božićka Banovića, njegovog života i vremena u kojem ga je provodio.

Ako pak tu grudu prostora u koji ga historičari smjestiše prekrižimo vremenom, nećemo dobiti ništa više od golih pretpostavki sa slabašnim osloncem. Marko Vego je postavljanje ovog stećka datirao u drugu polovinu 14. stoljeća. To znači da je Božićko živio u zlatno doba Bosne koja će se tih decenija iz banovine stiješnjene balkanskim gudurama raširiti u prostrano kraljevstvo i razliti se “od Save do mora i od Cetine do Drine”, kako stoji u jednoj od povelja Stjepana II Kotromanića.

Božićko Banović bio je vlastelin koji je upravljao ovim krajem i skupljao desetinu u medu, u vosku, u vuni, i u mesu, i u orasima, i u svemu. Crkva bosanska, kazuju neki historičari, u teško pristupačnoj Dramešini primila se kao nigdje. Od papinske razlikovala se i po tome što svoje pobornike nije zvala stadom, već ljudima, i to mirskim, i nije tražila od njih da je uzdržavaju. S te strane, kmetovi u Dramešini bili su oslobođeni nameta, a kralj bijaše daleko. Zar sve to ne govori da Božićko nije morao biti strog prema potčinjenima? Zar i samo njegovo ime, Božićko – a ne Božić, ili Božan, ili Božidrag, ili Božmio –  ne govori da se radilo o pitomini koju su svi istinski voljeli? Zar u prilog toj pretpostavci ne idu i ta tri imena u natpisu na njegovom stećku: Hlapac i Bogdan i Rajko, i to s braćom? Da Božićko nije bio omiljen, zasigurno se ovoliko ljudi ne bi tiskalo da im ime zazvoni do nas, kroz vrijeme, uz njegovo, pa bili mu i sinovi.

Ali, vlastelin nije živio sa svojim podanicima, već u dvorcu na kakvoj uzvisini gdje bi se mogao osjećati važnijim od običnog čovjeka i bliži zvijezdama. Dvorac u kojem je moglo biti sjedište Dramešine, kažu, nalazio se tek neki kilometar od Banovića Sela. Tu, pored sela Tulovića, na uzvišenju Gradina, koje se propelo nad rječicom Draganjom, stolovao je Božičko Banović i upravljao cijelim krajem. Nažalost, ni o ovom gradu nije ostao nikakav zapis. Smješten van svih važnijih ondašnjih puteva, okružen drevnim šumama koje su u ono vrijeme bile tako guste da se pod njihovim krošnjama i usred dana nije moglo kročiti bez baklji, niko nije nastojao da ga uzurpira pa stoga njegovi vlasnici nisu morali od kralja tražiti da im poveljama stalno potvrđuje pravo nad plemenitom. To je vjerovatno razlog zbog kojeg nije ostalo pisanih tragova ni o gradu, ni o onima koji su stolovali u njemu, a ni o njihovoj Dramešini.

GOVOR PREDANJA

Ako neće historija, o gradu Božićka Banovića progovorit će legende. Kazuju one kako je od Banovića do Tulovgrada vodio kaldrmisani drum, grad da je ime dobio po banu Tulinu, a selo Tulovići. Najsmjeliji izvlače iz ove predaje pretpostavku da bi taj Tulin mogao biti otac Božićkov, jer Božićko je, tako mu prezime govori, morao biti sin nekakvog bana.

Uz Tulovgrad veže se i toliko puta prepričana legenda. Ona kaže da je Tulovgrad bio tako bogat da je imao čak i vodovod, voda je drvenim cijevima dovođena s Ban Dola ispod Vran-planine. Zahvaljujući toj vodi, bosanska je vojska cijeli mjesec odolijevala nasrtajima Osmanlija. I ko zna da li bi ga ikad i osvojili da im u pomoć nije došla starica. “Nađi ždrijepca od sedam godina, putnogasta u sve četiri noge”, kazala je sultanu. “I ne daj mu vode tri dana. Četvrtog neka ga nahrane solju i puste u Banov Do.” Žedan, konj je brzo našao vodu ispod zemlje i udario kopitom. Tako su Osmanlije prisilile bosansku vojsku na predaju. Dok su to radili, ona starica je zasigurno već bila pred nekim drugim bosanskim gradom i tražila sultana da mu otkrije tajnu o osoljenom konju.

Iako napušten, Tulovgrad je još dugo stajao na Gradini, kažu sve do sredine 18. stoljeća. Tada je pokrenuta gradnja nove tvrđave u Tuzli i vlast je na cijeli kadiluk raspisala kuluk: svaki je seljak morao dotjerati puna kola kamena. Dramešancima se nikako nije dalo prebijati po kamenolomima te se dosjetiše da se prihvate kamena s Gradine. Tako je Tulovgrad razidan do temelja i odvezen u Tuzlu. Ono malo što je ostalo spasio je ustanak muslimanskog stanovništva Gornje Spreče koje se više nije moglo nositi s tolikim ratovima, nametima i korumpiranom vlašću. A danas, do tih ostataka koje su stoljećima u međuvremenu zatrpali zemljom, sve opasnije primiče se površinski kop, ista ona nemilosrdna neman koja je i Božićka Banovića podigla iz groba u kojem je u miru proboravio punih šesto godina svoje vječnosti.