fbpx

Srednjovjekovna postavka Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine: Nedostaje samo Bobovac u punom sjaju

O srednjovjekovnoj Bosni, suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, generalno malo znamo. Fragmenti slike srednjovjekovne bosanske države nalaze se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Srednjovjekovna postavka u Zemaljskom muzeju postavljena je 80-ih godina prošlog stoljeća i na njoj su radili neki od najvažnijih naučnika koji su svoj naučni rad posvetili srednjovjekovlju – Pavo Anđelić i Nada Klajić. Izložba je koncipirana kao rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek.

 

 

 

Piše: Jakub SALKIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Bosna i Hercegovina početke svoje državnosti veže za srednji vijek. Bosanska srednjovjekovna država, u početku banovina, kasnije kraljevstvo, bila je manje-više u svakom pogledu ravnopravna s ostalim državama Evrope tog vremena. Nezavisnost i državnost izgubili smo 1463, kada su Osmanlije osvojile Bosnu, odnosno padom glavnog grada Bobovca i pogubljenjem posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića u Jajcu. U Mrkonjić-Gradu 1943. godine obnovljena je bosanskohercegovačka državnost u granicama srednjovjekovne Bosne i kao takva Bosna i Hercegovina ušla je u Jugoslaviju. Za nezavisnost njeni su se građani i narodi krvavo izborili nakon referenduma 1. marta 1992. godine. Danas je Bosna i Hercegovina nezavisna, suverena, međunarodno priznata država.

O srednjovjekovnoj Bosni, suverenoj, nezavisnoj i međunarodno priznatoj državi, generalno malo znamo. Fragmenti slike srednjovjekovne bosanske države nalaze se u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine. Srednjovjekovna postavka u Zemaljskom muzeju postavljena je 80-ih godina prošlog stoljeća i na njoj su radili neki od najvažnijih naučnika koji su svoj naučni rad posvetili srednjovjekovlju – Pavo Anđelić i Nada Klajić. Izložba je koncipirana kao rani srednji vijek, razvijeni srednji vijek i kasni srednji vijek.

Kroz zbirku arheoloških nalaza, dokaza bosanske državnosti, provela nas je kustosica Lejla Bećar. Za rani srednji vijek kaže da generalno ima malo arheoloških nalaza zato što se malo naučnika bavilo ranim srednjim vijekom. Jako je teško razumjeti ovaj period i teško ga je predstaviti s obzirom na to da su isprepleteni kasni antik i rani srednji vijek. Najveći broj arheoloških nalaza pronađen je u kontekstu istraživanja kasnog antika, npr. arheolozi istražuju rimsko doba, a pronađu nešto mlađe i ispostavi se da je to rani srednji vijek. Većina nalaza u ovoj zbirci pronađeni su u ranosrednjovjekovnim nekropolama, koje su istraživane za vrijeme bivše Jugoslavije.

Pokazujući na zlatnu ogrlicu, Lejla Bećar kaže: “Meni je specifičan ovaj predmet, pronađen u Turbetu kod Travnika. Ogrlica od zlata, na centralnom medaljonu iznad križa prikaz Isusa Krista, pored su apostoli, ostatak medaljona je prikaz janjeta kao jednog od simbola kršćanstva u tom ranokršćanskom obliku”. U šali dodaje da je janje i danas simbol Travnika i govori da je ovaj predmet specifičan za rani srednji vijek, za prilike u kojima su ljudi živjeli jer zlato je bilo rijetkost, vrlo malo je pronađeno zlatnog nakita. Prilike su bile nepovoljne.

U većini slučajeva, naglašava Bećar, kod nas su arheološki istražene nekropole pa za analizu imaju samo te grobne priloge, ali vrlo malo se zna o tome kako su ljudi živjeli, gdje su živjeli, gdje su trgovali… U tom ranom srednjem vijeku imamo pronađen bizantijski novac, što, kako kaže, upućuje na to da se dosta trgovalo sa Bizantijskim carstvom, ali je količina novca mnogo manja nego u vrijeme Rima ili banovine Bosne upravo zbog nepostojanja te državne organizacije.

“U to vrijeme dešavala se velika seoba naroda. I tada su ovuda jurišali migranti. Vidimo veliku raznolikost materijala, počevši od strelica, neke se smatraju avarskim, neke gotskim, vizigotskim… Svi ti narodi uglavnom su protutnjali kroz Bosnu, možda su razmatrali i da se nasele, ali su se na kraju naselili Slaveni”, priča kustosica Lejla Bećar.

Bobovac i Visoki sistemski uništeni

Česti nalazi u ranom srednjem vijeku bili su križevi. Bećar navodi da je na području Bosne bilo mnogo crkava. Također, arheolozima je bilo lahko pronaći crkvene građevine, jer ako nije izgrađena nova crkva, onda mjesto gdje je nekada bila crkva obično se zove crkvina, crkvište i slično, pa su arheolozi tu kopali.

Ali što se tiče naseobina, to nije istraženo. Mnogo naučnika smatra da je tako jer su kuće bile građene od drveta, što je i logično za brdovitu i šumovitu Bosnu, ali ne i za Hercegovinu. Rani srednji vijek za Bosnu i generalno područje bivše Jugoslavije najproblematičnije je razdoblje jer nije potkrijepljen pisanim historijskim izvorima, a arheološki je pomiješan s drugim materijalom pa je teško sve to definirati.

Prelazeći u drugu salu u kojoj su nalazi iz razvijenog srednjeg vijeka, vremena koje je i vrhunac bosanskog kraljevstva, Lejla Bećar ističe da je postavka pripremljena nakon iskopavanja Bobovca, vjerovatno najvažnijeg projekta u historiji Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine što se tiče srednjovjekovne arheologije.

“Materijal je nađen u jako malim fragmentima, Bobovac je sistematski uništen od Osmanlija jer je Bobovac bio tačka iz koje je uvijek mogao da krene otpor i koji se morao anulirati isto kao i stari grad Visoki, to su jedina dva lokaliteta srednjovjekovne Bosne gdje nemamo zabilježen nastavak života u tvrđavi nakon osmanlijskog osvajanja, u sve druge tvrđave koje su Osmanlije osvojile stavljale su svoju vojsku. Ovo su ulomci sa Bobovca, oni su finije izrade, zasluge pripadaju Doroteji Gorjanskoj, supruzi kralja Tvrtka II, koja je došla kao plemić i vrlo vjerovatno zvala iz Ugarske majstore koji su radili dekoracije na palačama i smatra se da je najzaslužnija za građenje kapele, one koju imamo rekonstruiranu na Bobovcu.

Istraživanje Bobovca trajalo je deceniju, urađeno je sve što je bilo u ljudskoj moći, mnogo stvari već je tada bilo uništeno, kraljevske grobnice opljačkane. Ali ono što je nama ostalo je nadgrobna ploča kralja Tvrtka II, koja je impozantnih dimenzija, a karakteristična je zbog načina obrade gdje je kamen uglačan. Anđelić je smatrao da je riječ o mermeru, a Mirsad Sijarić je prije 10 godina utvrdio da je ovo uglačani vapnenac i sa sigurnošću se može tvrditi da ga je radio strani klesar, mi ovaj nivo umjetničke obrade kamena nismo imali u to vrijeme. Tvrtko je nadgrobnu ploču uradio i za kraljicu Doroteju. Njena je ploča u još manjim fragmentima sačuvana. Stjepan Tomaš također je imao sličnu nadgrobnu ploču, ali imamo još manje fragmenata od nje”, objašnjava Bećar.

Pokazuje nam i zvona sa Bobovca. Njih su stanovnici Bobovca zakopali kada su Osmanlije krenule na Bobovac.

Lejla Bećar nam pokazuje i kalup grba Doroteje Gorjanske, koji predstavlja grb porodice Gorjanski, ali je Doroteja tom grbu dodala srce koje ide iz zmijinih usta.

“Koliko god je njihov brak bio ugovoren, prema svim historijskim izvorima vidi se da je bila velika ljubav i poštovanje između njih dvoje. Doroteja je posvetila život tome da Bobovac uradi što je moguće monumentalnijim. Da sada imamo priliku da vidimo Bobovac u punom sjaju, mislim da bismo bili ponosni i sretni da je to dio naše historije. Da li će ikada biti rekonstruiran, to je teško pitanje. Nažalost, nemamo sačuvanih građevina kao što to ima, recimo Češka, gdje nije bilo toliko ratnih sukoba i nije porušeno”, kaže Bećar.

U Zemaljskom muzeju nalazi se i sudačka stolica Jelene Grube, jedine žene koja je vladala Bosnom nakon smrti njenog muža Dabiše. Vladala je svega tri-četiri godine. Bosna je još u 14. stoljeću imali ženu na tronu, što u to vrijeme nije bilo uobičajeno u Evropi, ni danas to nije čest slučaj. Zanimljiv je prikaz na stolici, sa jedne strane ona je u kratkoj haljini i drži mač objema rukama, a na drugoj strani je u dugoj haljini, tumači kustosica Bećar.

Jedan od simbola srednjovjekovne Bosne su stećci. Na mapi iz 80-ih godina prošlog stoljeća, objašnjava Bećar, mnogo je više stećaka nego što ih imamo danas. Mnogi su uništeni u ratu, ali i poslije rata. Čak i danas ima slučajeva da ljudi prodaju stećke putem internet oglasnika.

“Iako su stećci nekako prva asocijacija na srednjovjekovnu Bosnu, stalno su u medijima, o njima se piše, istražuje, ipak nisu toliko zaštićeni, ljudi nisu educirani, svi smo svjedoci grafita na stećku, ugradnje stećka u neki objekt. Ljudi ne razmišljaju o činjenici da je stećak nadgrobni spomenik i da je ispod stećka sahranjen čovjek. Također, koliko god da podržavam nevladin sektor, omladinske akcije, ne možete doći i čistiti stećke, možete ali uz konsultacije i nadzor, onoga trenutka kada ogulite mahovinu sa stećka, ogoljeli ste kamen, u njega će ući voda, mrznuti, i stećak će se raspasti. Ta popularnost i vidljivost stećaka doprinosi njihovom uništenju. Važno je znati da stećci nemaju veze s bogumilima.

Crkva bosanska nije bogumilska, ona je naprosto bosanska, specifična bosanska crkva. Za taj epitet bogumilski zaslužan je Artur Evans, koji je u svom putopisu kroz Evropu prošao kroz Bugarsku, gdje imamo bogumile, i njemu je to bilo slično onome što je vidio u Bosni. Kada pogledamo bogumilsko učenje, vidimo da nema iste karakteristike kao crkva bosanska, koja je smatrana heretičkom. Tvrtko II je Doroteju izabrao za ženu jer je bila iz rimokatoličke države, jer je papa već bio najavio vojne pohode na Bosnu zbog heretičke crkve. Naši su kraljevi imali problema s papom i inkvizicijom jer nisu bili spremni odreći se bosanske crkve u korist rimokatoličke, a u isto su vrijeme bili primorani da to urade, barem su deklarativno to radili pa su onda i dovodili žene iz katoličkih porodica”, objašnjava Lejla Bećar.

Replika srednjovjekovnog mača

Moguće je da bismo mnogo više cijenili naše porijeklo kada bismo imali priliku vidjeti kraljevske dvorce u Bobovcu ili Jajcu u punom sjaju. Samo fragmenti monumentalnih stubova iz tih dvoraca daju naslutiti kakva bi bila cjelokupna slika. Bobovac je za taj period bio ogroman grad, prilično utjecajan u Evropi i mjesto za koje se vrlo dobro znalo. Tvrtko i Doroteja su na svadbu dovodili svirače iz Dubrovnika, čak su imali i dostavu svježe morske ribe u Bobovac. Tu se odvijao pravi filmski srednjovjekovni kraljevski život, isti kao i u Francuskoj ili Engleskoj. Bosanska vlastela pripadala je eliti srednjovjekovne Evrope i generalno su bili uključeniji u život Evrope nego što smo mi danas kao moderna Bosna i Hercegovina.

“Super je to saznanje da znamo da smo, ako ništa, bili bitni”, dodaje Lejla.

U Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine čuvaju se i primjerci srednjovjekovnog novca, ima tu novca koji je posredstvom trgovine dolazio u Bosnu, a najviše bosanskog novca.

“Imamo novac bosanskih vladara. Taj novac je kovan svake godine, obično s prikazom kralja i različitim motivima. Novac je kovan od različitih materijala i u različitim dimenzijama. Nije uvijek bilo dovoljno srebra da bude čisti srebrni novac i velikih dimenzija, pa su pravili manji sa dodatkom nekog drugog materijala”, objašnjava Lejla.

Oružje koje su koristili vojnici bosanskog kraljevstva tipično je srednjoevropsko oružje. Za proizvodnju oružja bili su potrebni sposobni kovači, veliki broj njih. I danas u blizini Bobovca postoji selo Oćevija, u kojem ima veliki broj kovačnica. Tradicija je održana do danas.

“Prošle godine dolazio nam je jedan kovač iz Oćevije da pogleda mačeve, uzme dimenzije i da uradi identičan. Posjetili smo ga nedavno u Oćeviji, kaže nam da su pokušavali više od pola godine da rekonstruiraju mač, ali nisu uspjeli. I dan danas ne možeš napraviti nešto što su oni radili haman pa serijski”, potcrtava Lejla Bećar.

Neposredno prije dolaska Osmanlija bosanski majstori počeli su praviti vatreno oružje. Prema Lejlinim riječima, do toga su došli posredno, preko Dubrovnika. Dubrovčani su od bosanskog kralja tražili da im pošalje majstore, kovače, da prave topove za njih. Kralj je pristao, uz uslov da Dubrovčani Bosni daju crni barut. Prema nekim izvorima, samo su dva majstora otišla za Dubrovnik. U drugim dijelovima Evrope umjetnici, koji su imali iskustvo u izradi skulptura od metala, pravili su i topove, kod nas su to radili kovači. Vjerovatno niko od njih nije znao šta tačno radi, ni koliko zidovi topa trebaju biti debeli da ne eksplodira, koliko teško treba biti đule, koliko baruta treba staviti… Učili su na vlastitim greškama. Slično je bilo i sa puškama, nekako istovremeno su počeli praviti i puške. Te su puške imale domet od desetak metara, a pucale su sa zemlje. Ali to je u to vrijeme bila nova tehnologija, koju nisu imali od koga prepisati.

Jedan od najvrednijih eksponata u Zemaljskom muzeju, koji svjedoči o bosanskoj državnosti, jeste ploča Kulina bana nađena u blizini Visokog, u današnjim Muhašinovićima. Enver Imamović mnogo svoga vremena posvetio je pronalaženju crkve Kulina bana, za koju se pretpostavlja da se nalazi između Mila i Moštra u Visokom.

“Između Mila i Moštra bili su prvi univerzitet, dvorovi, to bi bilo zanimljivo otkriti, to je bitan segment naše historije, zato bi bilo važno otkriti Kulinovu crkvu. I danas kada pričate s mještanima oni u grču pričaju o tome, jer su se bojali da će im Jugoslavija uzimati zemljište ako se ispostavi da je tu neko groblje. Lokacija crkve se ne zna, zabilježeno je da se zvalo Tufina njiva, kolegica Adisa Lepić i ja smo sve obišle i niko nam nije znao reći gdje je Tufina njiva, ni u katastru nema podataka”, objašnjava Lejla Bećar.

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!