Brionski plenum predstavlja četvrtu plenarnu sjednicu Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, poslije koje je Aleksandar Ranković, do tada potpredsjednik Jugoslavije, praktično napustio politički život, povukavši se sa svih pozicija koje je do tog momenta obnašao. Bio je to veoma značajan događaj u savremenoj historiji Jugoslavije, veliki politički lom s kojim se, kako su svjedočili brojni akteri političkog života, mogao porediti samo onaj iz 1948. godine. Tek nekoliko pročitanih naslova objavljenih povodom godišnjice smjene Aleksandra Rankovića u kojima se njegova smjena tumači kao “jedan od najkontraverznijih događaja u historiji komunizma u Srbiji i Jugoslaviji”, te kako je Josip Broz Tito “smenom Rankovića krenuo u rat protiv Srba”, bili su motivi da Amir Duranović objavi knjigu u kojoj nudi uvid u svoja zapažanja o Brionskom plenumu i odjecima Brionskog plenuma u Bosni i Hercegovini tokom druge polovine 1966. godine, upravo iz razloga što je osnovna linija tumačenja navedenog događaja iz sredine šezdesetih značajno različita od kasnije konstruiranih predodžbi o Brionskom plenumu. Knjiga je nedavno izašla u izdanju Udruženja za modernu historiju

Od 1966. godine do danas Brionski plenum ne samo da je bio predmetom publicističkih istraživanja nego se određena saznanja mogu pronaći i u naslovima historiografske produkcije. Prije svega, radi se o nekoliko veoma značajnih sintetskih prikaza jugoslavenske historije 20. stoljeća, koji šezdesetim godinama posvećuju značajnu pažnju, a u okviru širih jugoslavenskih kretanja i Brionskom plenumu.

OTVORENI SUKOB DVIJU SUPROTSTAVLJENIH KONCEPCIJA U JUGOSLAVIJI

U odnosu na Brionski plenum, Branko Petranović svojom je sintezom hronološki najbliži događaju, ali i njegovoj zvaničnoj interpretaciji. U raspravi o širem društveno-političkom kontekstu sredine šezdesetih godina, s posebnim fokusom na pravac privredne reforme, započete s namjenom “najdubljeg preobražaja privrede od uvođenja radničkog samoupravljanja u Jugoslaviji”, Brionski plenum predstavljen je kao otvoreni sukob dviju suprotstavljenih koncepcija jugoslavenskog političkog i društveno-ekonomskog života, odnosno dviju suprotstavljenih frakcija unutar SKJ, reformističke i konzervativne. Prema toj interpretaciji, Brionski plenum bio je otvoreni sukob i rasplet unutar SKJ, gdje je konzervativna struja, oličena u Aleksandru Rankoviću i Svetislavu Stefanoviću, stajala nasuprot rukovodstva SKJ, koji nove odnose u Jugoslaviji planira graditi na osnovama privredne reforme i političkih promjena u Federaciji.

Osim personalnih promjena na najvišem nivou, prema Petranovićevoj interpretaciji, Brionski plenum porazio je Rankovićevu i Stefanovićevu grupu (koja se zalagala za stari, administrativni sistem, tajno se i frakcionaški borila protiv samoupravljanja i za osvajanje vlasti, bila gluha za reformu Federacije i uređenje odnosa na novim principima) i “dao nov impuls daljem razvoju samoupravljanja i procesu demokratizacije jugoslavenskog društva”, otvorio i omogućio proces političkog jačanja autonomija (Kosova, ali i drugih periferija) te donio odluku o reorganizaciji SKJ, čime se trebala postići veća otvorenost partijskih rukovodstava i veća uloga članstva u formiranju i vođenju politike SKJ.

Cjelovitiji pogled na Brionski plenum ponudio je Petranović i u donekle široj varijanti nekoliko godina kasnije. Ostajući pri glavnoj tvrdnji kako su se 1966. godine na Brionskom plenumu sukobile dvije suprotstavljene struje unutar Partije, Petranović navodi kako su iza Rankovićevog slučaja stajali politički motivi, dok je “tzv. ozvučenje bilo usputni, šokantni i zbunjujući dekor, ili deo ‘našeg političkog folklora'”. Nadalje je predstavio cjelokupni Rankovićev profil, od Kardeljevog mišljenja da Ranković nije razumio koncept odumiranja države te da je bio gluh za nacionalno pitanje, do Rankovićevog punog “jugoslavenskog opredjeljenja” izraženog i kroz neke privatne činjenice; brak sa Slovenkom i posjedovanje privatne kuće u Dubrovniku.

Opširnije od Petranovića i detaljnije u ključnim dijelovima brionskih diskusija, Brionski plenum predstavio je i Dušan Bilandžić. Osnovno polazište za njegovo viđenje Brionskog plenuma jeste, naravno, širi jugoslavenski kontekst, odnosno, njegovim riječima kazano, godine kada je došlo do raskola unutar državno-partijskog vrha u kontekstu dvaju bitnih procesa – privredne reforme i Kardeljeve platforme konfederacije. U tom ambijentu, Brionski plenum jeste “udar na centar državne sigurnosti”, čija je posljedica “pad Aleksandra Rankovića”. Okolnosti u kojima je došlo do “udara na centar državne sigurnosti” predstavljene su kao vrijeme u kojem je državno-partijski vrh bio pod pritiskom iz svih republika, pri čemu su zahtjevi svake republike vrlo često bili upereni protiv druge, odnosno protiv političkog centra u Federaciji. Takvog ambijenta bio je svjestan i sam Josip Broz Tito, koji je ipak morao donijeti tu tešku odluku, da se otvoreno sukobi s “dušom partije” Aleksandrom Rankovićem, jer je odlaganje tog čina, prema Bilandžiću, prijetilo da bi “njegova (Titova, opa. a.) pasivnost i njega (Tita, opa. a.) maknula ili ga pretvorila u svoj instrument”, što Titu kao “dinamičnom reformatoru nije bilo svojstveno; nikada se nije dao ni instrumentalizirati niti je druge pasivno slijedio”.

Od navedenih dvaju pristupa u predstavljanju Brionskog plenuma, dosta drugačiji, a u pojedinim ocjenama mnogo otvoreniji pristup ponudio je Zdenko Radelić. U sintezi povijesti Hrvatske u Jugoslaviji Radelić je Brionski plenum predstavio kao “sukob s Aleksandrom Rankovićem”, što je i osnovna karakteristika ovoga pristupa. Radi se, naime, o tome da su na više mjesta spominjane struje, frakcije i sl., personalizirane na način da su iskristalizirane struje predstavljene kroz pojedine ličnosti. Tako navodi kako je “reformiste predvodio E. Kardelj, a dogmate A. Ranković. Njih dvojica nisu međusobno razgovarali, a otpočeli su borbu za Titovo nasljedstvo”. Osim ovog segmenta, Brionski plenum predstavljen je kroz širi kontekst, tok događaja od početka šezdesetih godina 20. stoljeća, kao i kroz njegovu veoma otvorenu ocjenu. Radelić pretpostavlja da se Tito opredijelio za obračun zbog velikog utjecaja Rankovića, “koji je bio najjači predstavnik koncepcije usporavanja daljnje reforme i održavanja velike uloge federacije”, pa se Tito “odlučio na stvaranje afere da bi stvorio alibi za brzo onesposobljavanje protivnika”. Problematiku jugoslavenskih odnosa kroz prizmu Brionskog plenuma Radelić je dodatno predočio i kroz dvojbu o činjenici da su “udar predvodila četverica Hrvata”. Time se cjelokupna ocjena odnosa u Jugoslaviji mogla promatrati i kroz doživljaje Brionskog plenuma u javnosti. U Hrvatskoj se “pad Aleksandra Rankovića doživljavao kao nacionalna pobjeda nad srpskim hegemonizmom. (…) U Srbiji su neki Rankovićevo smjenjivanje i poraz konzervativaca doživjeli kao srpski nacionalni poraz”.

Sažetiji pogled na Brionski plenum, pod nazivom Rankovićev pad, s njegovom jasnom ocjenom dala je Sabrina Ramet. Prema njenom mišljenu, Rankovićev pad okončao je “reformsku krizu” šezdesetih godina, doveo do pobjede “liberalnog bloka” unutar Partije i nastavak započetih reformi. Nastavak događanja nakon Brionskog plenuma, kao i Komisija koja je pisala Izvještaj, pokazali su kako je “Rankovićev pad također upućivao na uspostavu široko utemeljene liberalne koalicije koja je donekle bila i antisrpski usmjerena”. Naravno, ni Ramet ne propušta priliku uputiti na lični sukob između Rankovića i Kardelja. Tako je i započela priču o padu Rankovića jasnom ocjenom da je “godine 1959. izveden atentat na Edvarda Kardelja. On je bio teško ranjen, ali je preživio. I premda ništa nije dokazano, Kardeljeva supruga Pepca stavila je na znanje da za pokušaj ubojstva okrivljuje čelnike srpske partije, odnosno Rankovića”. Slično kao i Ramet, Brionski plenum kao konačni obračun konzervativaca i reformista predstavio je i Holm Sundhaussen. Prema njegovom mišljenju, Brionski plenum donio je konačnu pobjedu reformistima, a razvlaštenje Aleksandra Rankovića paraliziralo je centralističko-dogmatsko krilo u Partiji, oslobodivši time put za preustroj struktura moći.

Marie-Janine Calic u svojoj sintezi jugoslavenske historije pitanju Brionskog plenuma i Aleksandru Rankoviću ne posvećuje veliku pažnju. Ipak, u dijelu u kojem se govori o reformama i suparništvima sredine šezdesetih godina, odlazak Aleksandra Rankovića nakon Brionskog plenuma promatra u kontekstu decentralizacije i liberalizacije Jugoslavije. Calic navodi da je Tito na Kardeljevo insistiranje 1966. godine krenuo u obračun s nosiocima centralizma, odnosno s najistaknutijim protivnikom ustavne reforme i glavnim Kardeljevim suparnikom u borbi za ulogu drugog najznačajnijeg čovjeka u zemlji – Aleksandrom Rankovićem.

VELIKI INTERES HISTORIOGRAFA ZA ANALIZOM ODJEKA BRIONSKOG PLENUMA

Ovdje navedeni primjeri literature sintetskog karaktera nisu jedina polazišta za naše bolje upoznavanje s Brionskim plenumom generalno. Historiografije u zemljama nasljednicama bivše Jugoslavije u posljednjim su godinama pružile nekoliko radova koji se direktno odnose na Brionski plenum, njegovu suštinu, ocjenu, odjeke i posljedice. Ovi tekstovi, osim što se razlikuju po vremenu i mjestu nastanka, razlikuju se u pristupu, metodu i svojim znanstvenim dometima.

Prvi među njima jeste tekst hrvatske historičarke Katarine Spehnjak. Uvidom u strukturu ovoga rada u stanju smo odrediti ključne pravce na koje se Spehnjakova fokusirala u nastojanju da predstavi reakcije “političke javnosti” u Hrvatskoj. U uvodnom dijelu date su osnovne informacije o Brionskom plenumu kroz prizmu pisanja domaće i strane literature, zatim hronologija događaja, rasprave u partijskim organizacijama te novinski osvrti na Brionski plenum. Kao posljednji dio ovoga rada, izdvojena je priča o Službi državne bezbednosti, odnosno policijsko-sigurnosnom aparatu i njegovim “deformacijama” evidentiranim u medijima i građi partijske provenijencije. Što se tiče izvorne podloge ovoga rada, vrijedi naglasiti kako je većina materijala prezentirana u ovome radu napisana na osnovu arhivske građe, što kvaliteti iznesenih tvrdnji dodatno ojačava argumentacijsku poziciju. U tom smislu treba razumijevati i ocjenu o značaju koji je imalo organiziranje skupova širom Hrvatske kako bi se prikupile informacije s terena, ali i osigurala podrška za partijske odluke. Kada su u pitanju dometi promjena nastalih odlukama Brionskog plenuma, uz ranije tvrdnje analitičara kako je ovim činom omogućeno otvaranje javnosti, demitologizacija osoba i institucija te ublažavanje unitarističkih tendencija, Spehnjakova zaključuje kako je Brionski plenum omogućio donekle slobodnije političko komuniciranje, ograničenja termina tzv. “antisocijalističkih aktivnosti”, te prva naučna istraživanja javnog mišljenja.

U međuvremenu je objavljeno još nekoliko tekstova koji tematiziraju Brionski plenum, ali i pitanja usko povezana s tim događajem jugoslavenske prošlosti. Tako smo danas u prilici konsultirati radove koji se tiču karaktera jugoslavenskog centralizma s posebnim osvrtom na sjednicu Izvršnog komiteta Centralnog komiteta SKJ iz marta 1962. godine. Inače, pitanje ove sjednice pokazalo se toliko važnim da su i poslije Brionskog plenuma vrlo često postavljana pitanja o tome zašto se tada, u martu 1962. godine, nije išlo do kraja s ciljem rješavanja problema s kojima se suočila jugoslavenska politička elita. Već spomenuta Katarina Spehnjak u svome radu navodi kako kod uočljivih podjela 1962. godine nisu imenovani temelji podjela, kao ni njihovi uzroci i nosioci. No, da se šezdesetih godina 20. stoljeća dešavalo mnogo paralelnih procesa za koje možemo tvrditi da su pokrenuli veliki broj do tada zatvorenih pitanja, vidljivo je i iz rada Ljubodraga Dimića. U generalnom pristupu, naša saznanja o širini problema s kojima se političko rukovodstvo suočavalo u naznačenom vremenskom periodu, odnosu Josipa Broza Tita prema tim problemima, možemo proširiti i na osnovu rada mladog historičara Milivoja Bešlina.

Jugoslavenska politička scena šezdesetih godina 20. stoljeća svakako je bila interesantna i drugim zemljama. Naročito je to važno imamo li na umu kontekst globalnih kretanja unutar hladnoratovskog ambijenta i blokovske podjele svijeta. Ta je činjenica odredila karakter značajnog broja literature koja se referirala na političku pozornicu Jugoslavije, što je svojim radom Katarina Spehnjak već obuhvatila. Novijeg datuma po objavljivanju jeste rad historičara Alekseja Timofejeva, koji je analizom sovjetske arhivske građe proširio obim informacija o političkom ambijentu u Jugoslaviji s kraja šezdesetih godina 20. stoljeća.

Mnogo konkretniji u odnosu na Brionski plenum jeste rad Milana Piljka. Razumijevajući potrebu da Brionski plenum treba tumačiti i u širem kontekstu političkih odnosa u Jugoslaviji šezdesetih godina 20. stoljeća, Piljak se u svome radu fokusirao na traganje za odgovorom na pitanje zašto je smijenjen Aleksandar Ranković. Traganje za tim odgovorom pokrenulo je i niz drugih pitanja, od raskola unutar SKJ oko koncepcije državnog uređenja i daljeg razvoja Jugoslavije, preko analize Rankovićeve moći, upitne želje da smijeni Josipa Broza Tita, analize brionske sjednice, afere prisluškivanja, sve do posljedica koje je Brionski plenum imao. Kombiniranjem informacija iz arhivske građe, zajedno s obilnim korištenjem memoarske literature, ovaj rad pruža dosta solidan uvid u jugoslavenske političke odnose šezdesetih godina 20. stoljeća. No, traganje za odgovorima na pojedina pitanja svakako nije prestalo objavljivanjem ovoga rada. Tačnije bi bilo tvrditi kako je i ovaj rad, zajedno s drugima, dodatno omogućio širinu za istraživanje, a sve to zarad produbljenosti uvida u navedenu problematiku.

Interes za analizom odjeka Brionskog plenuma sve više nailazi na svoje historiografe. Pored spomenutih radova, u skorije vrijeme vidljivo je da raste stepen zainteresiranosti za ovu temu. Tako danas imamo i pregled stanja u Vojvodini 1966. godine povodom IV sjednice CK SKJ. U navedenom radu analizirano je raspoloženje u Vojvodini povodom personalnih promjena, stanje untarpartijskih odnosa te nastojanje Partije da poduzete mjere na najvišem političkom nivou najadekvatnije predstavi najnižim nivoima partijske hijerarhije, ali i građana generalno. Kao i u drugim primjerima, predočene su različite reakcije, od masovnog odobravanja brionskih odluka do negativnih reakcija i strahovanja za “Srbiju i srpski narod”. U odnosu na vremenski period kada je nastala osnova ovoga rukopisa, do danas je interes za temom Brionskog plenuma zadržao svoju aktualnost, pa je moguće evidentirati postojanje historiografskih radova koji se referiraju na Brionski plenum i Aleksandra Rankovića.

Pored navedenih, vrijedi naglasiti da su pojedina pitanja pokrenuta na Brionskom plenumu analizirana u kontekstu političke i policijske represije, tako da u radovima tog karaktera pronalazimo korisne informacije o načinu organizacije, modelima djelovanja i rada te stepenu utjecaja na društvo koje je imalo policijsko-sigurnosni aparat. U tom smislu, svojim radovima u odnosu na druge historičare prednjači Srđan Cvetković. Većinu svojih istraživanja o ovoj temi Cvetković je sabrao u knjizi o političkoj represiji u Srbiji, koja, osim što može poslužiti i kao model za istraživanja drugih sredina u Jugoslaviji, pruža veoma detaljan uvid u navedenu problematiku, iako namjera ovog rada nije davanje zaokružene ocjene o Cvetkovićevom radu. Kako je odluka o reorganizaciji sistema državne sigurnosti također donesena na Brionskom plenumu imala svojih posljedica na izmjenu zakonodavstva koje je uređivalo ovu oblast, u periodu poslije Plenuma izmijenjene su i određene odredbe o kazneno‑pravnoj zaštiti države.

U kontekstu rasprava o kazneno‑pravnoj zaštiti države i njenog društvenog uređenja, Brionski plenum posmatran je i kao otvoreni sukob represivne i demokratske težnje unutar jugoslavenskog političkog sistema. Odstranjivanjem Aleksandra Rankovića, a zatim i pojedinim mjerama koje su potom uslijedile u narednom periodu, što se odnosi na novelu zakonika o krivičnom postupku 1967. godine, političkoj policiji oduzet je status najjačeg nosioca društvene moći i vlasti. U konačnici, bio je to kraj sukoba između političke policije i Saveza komunista. Također, promjene nakon Brionskog plenuma značile su promjene unutar zakonodavstva o organima unutrašnjih poslova i djelomičnu reformu krivičnog procesnog prava.

Na kraju, iz ovog osvrta na literaturu, različite kvalitete i dometa, vidljivo je da se pitanje Bosne i Hercegovine 1966. godine povodom Brionskog plenuma spominje tek usput. Naime, historiografski radovi dostupni o ovoj temi pitanju Bosne i Hercegovine posvećuju malo ili nimalo pažnje. Naravno, takvo što treba razumjeti isključivo kao metodološko pitanje onih koji su pojedine radove objavljivali. Kod njih se Bosna i Hercegovina sporadično spominje, i to u situacijama kada se prave paralele između republika unutar Jugoslavije. Sve to, zajedno s već izrečenim ocjenama o broju i kvalitetu dostupne arhivske građe, nagnalo nas je na rad o ovoj temi s ciljem da se ovom pitanju bosanskohercegovačke prošlosti posveti adekvatna pažnja. U tom smislu, javnosti smo već ponudili jedan tekst u kojem smo nastojali pitanje Brionskog plenuma posmatrati kroz prizmu izučavanja lokalne historije, odnosno mikrohistorije.

Konačno, vrijedi naglasiti kako je Brionski plenum jedan od onih događaja naše savremene prošlosti čijih svjedoka još uvijek ima među živima. Stoga se krajem 20. i na početku 21. stoljeća Brionski plenum kao tema pojavljuje u elektronskim i printanim medijima, javnim debatama, polemikama, ali i kao dio pojedinih sudskih procesa. Tako je, primjera radi, Brionski plenum kao tema bio dio unakrsnog ispitivanja na suđenju za ratne zločine u Hagu između optuženog Slobodana Miloševića i svjedoka Slavenka Terzića 7. decembra 2004. godine. Osim navedenog, Brionski plenum predstavljan je u printanim medijima, a bio je dio i jedne polemike između bivšeg uposlenika Udbe Dušana Karića i učesnika Brionskog plenuma Muhameda Berberovića. Karakteristika ovih tekstova, osim što su kratki zbog njihovog osnovnog karaktera (novinski članci ili polemike), jeste pojednostavljeno tumačenje, personalizacija cjelokupnog događaja svođenjem teme na ključne aktere, kao i dekontekstualizirano pojašnjenje pojedinih činjenica.

Amir Duranović (1984) docent je na oblastima Uvod u historijsku nauku i pomoćne historijske discipline i Svjetska i bosanskohercegovačka historija novog vijeka i savremenog doba na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Na Univerzitetu u Sarajevu diplomirao, magistrirao i doktorirao o temama iz savremene bosanskohercegovačke historije. Učesnik brojnih konferencija u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Bavi se historijom Bosne i Hercegovine u jugoslavenskim državnim okvirima.