Sarajevski purim jedan je od najvažnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine. Purim je Jevrejima simbol borbe za opstanak i pouka da oni koji žele slobodu moraju biti spremni da se za nju bore, a “Purim di Saray” je uspomena na spasenje njihovih sunarodnjaka iz zatvora tadašnjeg osmanskog “visokog predstavnika u BiH” Mehmeda Ruždi-paše

Piše: Nedim HASIĆ

Za nešto više od mjesec dana, 7. novembra, u Sarajevu će, kako je planirano, biti održana konferencija nazvana “Suživot Jevreja i muslimana na primjeru Bosne i Hercegovine”, kojom će biti obilježeno dva stoljeća od Sarajevskog purima, jednog od najvažnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine. Purim je Jevrejima simbol borbe za opstanak i pouka da oni koji žele slobodu moraju biti spremni da se za nju bore. Mnoge jevrejske zajednice širom svijeta praznovale su ili još praznuju svoj lokalni Purim po uzoru na nacionalni kao dan sjećanja na spasenje od nesreće koja je prijetila cijeloj zajednici ili pojedinim porodicama. Tako i svake godine bosanskohercegovački Jevreji slave praznik poznat i kao “Purim di Saray” kao uspomenu na spasenje njihovih sunarodnjaka iz zatvora tadašnjeg osmanskog “visokog predstavnika u BiH” Mehmeda Ruždi-paše.

Ovaj bosanski valija bacio je 1819. godine (1235. po Hidžri, a 5580. po jevrejskom kalendaru) u okove tadašnjeg sarajevskog hahambašu Mojsija Danona i desetericu najviđenijih Jevreja i zaprijetio im da će svu jedanaestoricu pogubiti ako mu se u roku od dva dana ne isplati 500 kesa groša. Ono na što Ruždi-paša nije računao bio je otpor sarajevskih muslimana i solidarnost sa svojim poštovanim jevrejskim sugrađanima. Nakon pobune, Mehmed Ruždi-paša smijenjen je s položaja bosanskog valije, a o ovom događaju postoje dokumenti u arhivu u Travniku, kao i u Državnom osmanskom arhivu u Istanbulu.

Purim će ove godine zajedno obilježiti Islamska i Jevrejska zajednica u Bosni i Hercegovini. “Sporazum koji smo potpisali govori nam koliko su ova dva naroda, muslimani i Jevreji, na ovom prostoru dijelili zajedničku sudbinu od trenutaka njihovog zajedničkog progona iz Španije, pa evo do Sarajeva i tog susreta u Sarajevu”, kazao je reisul-ulema Husein ef. Kavazović nakon što je u oktobru prošle godine s Jakobom Fincijem, predsjednikom Jevrejske zajednice BiH, potpisao sporazum o zajedničkom obilježavanju. “Ovo je dokaz da smo upućeni jedni na druge, da smo u povijesti jedni drugima uvijek bili na neki način zaštita i onda kada vlasti nisu bile na nivou, nisu vodile računa o interesima svih ljudi na ovom prostoru, običan svijet, običan narod, vjernici i s jedne i s druge strane su jedni drugima priskakali u pomoć i štitili i branili jedni druge. Tako je bilo u prošlosti, tako je bilo u posljednjoj, teškoj tragediji grada Sarajeva, agresiji na ovaj grad, kada su Jevreji putem svojih humanitarnih društava pomagali i Bošnjacima i Hrvatima i Srbima koji su ostali u ovom gradu da dijele zajedničku sudbinu, što je dokaz da ćemo i dalje nastaviti raditi na onome što je opće dobro, svih nas, a to je život, prije svega, svih ljudi i njihova sigurnost na ovom prostoru”, kazao je Kavazović.

Predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakov Finci potpisivanje današnjeg sporazuma označio je kao još jedan korak na putu saradnje Islamske i Jevrejske zajednice, ali i suživota i zajedničkog rada na dobrobit zajednice koje već stotinama godina na ovim prostorima baštine ova dva prijateljska naroda. “Čini mi se da je ovo dobar trenutak da se još jednom pokaže i dokaže da ovdje ne pričamo o zajedništvu, ne pričamo o suživotu, ne pričamo o tome da se može zajedno, nego da smo to upravo i u praksi praktikovali već dugo, dugo godina i ovim potpisom ugovora želimo da to još bolje osvijetlimo i u budućnosti nastavimo.”

Osmog oktobra prošle godine Kavazović i Finci potpisali su sporazum o zajedničkom obilježavanju, a na isti datum, ali 1920. godine, u listu Židovska svijest Moric Levi objavljuje jedan od tri nastavka članka o važnim datumima u historiji bosanskohercegovačkih Jevreja. U njemu je i priča o Ruždi-paši i pobuni muslimana zbog utamničenja njihovih komšija. Priča ide ovako:

“O stanovištu koje je zemaljski vezir (valija) zauzimao prema Židovima vrlo nam je malo poznato usljed pomanjkanja bilježaka. Jednom je neki valija, imenom Ruždi paša, htio da od Židova iznudi novaca i taj je slučaj još i danas ostao nezaboravan megju Židovima ovih zemalja. U okviru je ove radnje, da ovdje spomenemo tok ovog dogagjaja. Na jednom malom brežuljku, zaraslom vinovom lozom, u području grada Stoca nalazi se jedan priprost nadgrobni kamen po uzoru mnogih starih kamenih grobova rimskog doba, kakove nalazimo često u Bosni, naročito na cesti, koja vodi od Mostara preko izvora Bune u Stolac. Ovaj kamen označuje Židovima počivalište ostataka jednog njihovog vrlo štovanog sunarodnjaka i sapatnika. Poznavaoc židovskih običaja začudit će se što španjolsko židovstvo ovih zemalja svake godine, na dan smrti tog čovjeka, hodočasti na njegov grob-običaj, koji Židovi nikad nijesu prihvatili. Moše Danon – to mu je ime – nije ostavio znatno ime kao učenjak. Treba dakle, drugdje da leži razlog njegovom poštivanju. Židovstvo Bosne slavi u njemu uspomenu na čudotvorno spasenje od smrtne opasnosti, koja im je prijetila.

Početkom XIX. stoljeća živio je u Travniku Židov imenom Moše Havijo. On predje na islam i primi ime Derviš Ahmed. Kao što mu epiteton kazuje, stupio je on u red derviša i kao takav prikazivao se naivnom puku kao svetac i čudotvornik. Pripovijeda se, da je on razdraživao narod protiv Židova, koji su od toga morali mnogo da trpe. Godine 1817. imenovan je Derviš Mustafa paša bosanskim valijom. Židov Benjamin Pinto – koji je imao pristupa novom valiji – poduzeo je, da valiju informiše o prevarama i lažima spomenutog Ahmeda; posljedica je toga bila, da je valija dao nevjernog Židova Ahmeda smaknuti. Neupućeni narod megju muslimanima, koji su Ahmeda smatrali čudotvorcem, oplakivali su njegovu smrt, pa kada je god. 1819. Derviš paša nadomješten valijom Ruždi pašom optužiše muslimani Židove kod novog paše da su oni prouzrokovali smaknuće Derviša Ahmeda. Netom prispjeli pohlepni Ruždi paša vidio je u tome dobra priliku, da od Židova iznudi novaca.

Malu, siromašnu židovsku opštinu u Travniku – koja je zapravo bila optužena – ostavi paša na miru; ali od Židova glavnog grada Sarajeva tražio je paša ponajprije 50.000 groša; kasnije se valjda predomislio, pa je povisio svotu na 500.000 groša kao odštetu za život smaknutog Ahmeda. Paša dogje lično u Sarajevo, baci deset najuglednijih Židova, s rabinom Moše Danonom na čelu, u tamnicu i opomenu Židove, da će uhapšenike smaknuti, ako ne primi u roku od tri dana 500.000 groša. Opština nije mogla smoći tu za tadanje prilike ogromnu svotu. Velika tuga obuze sarajevske Židove, koji su se sada smatrali izgubljenim, jer nijesu imali ni od koga da očekuju pomoć. Neki ugledni starac imenom Rafael Levi, koga su i muslimani poštivali, došao je na ideju, da apelira na čuvstvo čovječnosti muslimanskih gragjana.

Jednog petka, na dan kada su uhapšenici trebali biti smaknuti, obišao je Rafael Levi kavane, u kojima su se obično muslimani sakupljali i dogovarali, te je dirljivim riječima prikazivao sakupljenim muslimanima žalosno stanje Židova, Muslimani su bili duboko ganuti i nastojali su, da plačućeg starca primire utješljivim riječima; svi kao jedan zadadoše starcu časnu riječ, da su pripravni i svoj život založiti za sigurnost uhapšenika. Već ranom zorom — tako se pripovijeda— lati se oko 3000 muslimana oružja, opsjednu valiju u begluku, osvoje tamnicu i oslobode uhapšene Židove. Paši je uspjelo, da na neka stražnja vrata umakne i da pobjegne u Travnik. Kratko vrijeme iza toga, god. 1819. prognala ga je visoka porta u Malu Aziju.”

“Kao autentična etnička i kulturna zajednica Jevreji se uklapaju u historijski mozaik Bosne u 16. vijeku. Kada su nakon egzodusa 1492. godine protjerani iz Španije, prostori Osmanske države bili su za njih anticipacija egzistencijalnog mira i sigurnosti. Ta teokratska islamska država, čiji su društveni postulati normirani Kur'anom, podanicima svih monoteističkih religija pružala je imovinsku zaštitu, slobodu vjeroispovijesti, garanti života i pravnu sigurnost. Uvažavajući odredbe Kur'ana, negirala je antisemitizam, kao i svaki drugi rasizam i vjersku netoleranciju. Sve lojalne podanike aktivno je uključivala u izgradnju svog društveno-ekonomskog poretka”, piše Hatidža Čar-Drnda iz sarajevskog Orijentalnog instituta o tome kakav je bio društveni i pravni status Jevreja u Sarajevu tokom 17. stoljeća.

Relativno malobrojni u odnosu na pripadnike drugih etničkih i konfesionalnih zajednica, koje su najvećim brojem činile autohtone pripadnike bosanskog bića, Jevreji su u novoj sredini izgrađivali gotovo hermetički zatvorenu zajednicu. Ranije napaćenom sudbinom obilježena svijest izgradila je u njima odnos dublje distance naspram drugih vjerskih i etničkih skupina, što se manifestiralo u privatnosti života. Međutim, aktivno su se, zajedno s drugima, uključili u egzistencijalne oblike života Sarajeva, kao i u njegovu duhovnu i kulturnu klimu. Svoj identitet i svoju kulturnu sferu nesmetano su mogli njegovati i održavati jer Osmanska država nije imala tendenciju kulturnog i nacionalnog odnarođivanja. Već ranije profiliran duhovni život, u različitim oblicima, obogatio je bosanski kulturni ambijent novim sadržajima.

Sarajlija Eliezer Papo profesor je na Univerzitetu Ben-Gurion u Beer-Ševi. Objavio je nekoliko naučnih radova na hebrejskom, engleskom, ladinu i bosanskom na temu jevrejskog prava i filozofije te jevrejsko-španske književnosti. Papo je i autor historijskog romana o Sarajevskom purimu nazvanog La Megila de Saray. Napisan je na ladinu i objavljen u Jeruzalemu 1999. godine.

“Jevrejima je u Osmanskom carstvu bili poprilično lijepo, a često i mnogo ljepše negoli u katoličkoj Evropi. Ilustrativan je poziv jedrenskog romanijotskog rabina Isaka Sarfatija iz 1454. godine Aškenaskim jevrejima da napuste katoličku Evropu i skrase se u benevolentnom Osmanskom carstvu. Živa istina! Ne postoji ni jedna jedina osmanska fetva ili carski ferman koji bi diskriminisali Jevreje u odnosu na druge nemuslimane”, kazao je Papo prije nekoliko godina za list Behar pričajući o svom romanu.

I nastavlja: “Istovremeno, valja podvući, do Đulhane hatišerifa iz 1839. (kada počinju reforme u pravcu stvaranja građanske države) Osmansko carstvo nije bilo država svih svojih građana – nego islamska država u kojoj su nemuslimani bili građani drugog reda, te kao takvi nisu mogli obnašati javne funkcije, plaćali su džiziju (poseban porez za nemuslimane) i bili izloženi čitavom nizu restrikcija čije je cilj bio podvlačenje njihovog inferiornog položaja u odnosu na carsku vjeru. Na primjer: zabrana jahanja ili pasanja oružja u prisustvu muslimana, zabrana odijevanja odjeće i obuvanja obuće određenih jarkih boja koje su bile rezervirane samo za muslimane. Iskreno govoreći, ove odredbe nisu Jevrejima teško padale jer su zauzvrat dobili ne samo autonomiju – nego i državnu zaštitu za život po svom zakonu. Dapače, može se čak reći da su Jevreji u Osmanskom carstvu bili pozitivno diskriminisani. Na primjer, na Jevreje se nije primjenjivao najgrozomorniji osmanski instrument reifikacije (pretvaranja u stvar, pokretno dobro) nemuslimana: devširma ili danak u krvi. Dok su stotinama godina janjičari (i sami porijeklom oteta kršćanska djeca) ‘ubirali’ kršćansku djecu po Rumeliji (osmanskom Balkanu) i Anadoliji, jevrejske su porodice toga bile pošteđene. Razloga je za to više: devširma se sprovodila prvenstveno u selima, a osmanski Jevreji su bili gotovo isključivo urbana populacija. Osim toga, Porta je znala da su kršćani vezani za zemlju, jezik i kraj – te da većina neće odseliti ako zulumi ne pređu određenu mjeru. Jevreji su, međutim, bili daleko mobilniji, pa su se u slučaju otmice djece mogli i iseliti džematile. Uostalom, kao zanatlije, trgovci i pripadnici slobodnih profesija (ljekari, farmaceuti i slično), Jevreji su bili daleko bitniji za osmansku privredu nego ruralno zemljoradničko stanovništvo. Kad je, svojevaktile, sultan Bajazit primio Jevreje prognane iz Španjolske, on se nije mogao čudom načuditi da Fernando i Izabela lišavaju svoje carstvo ovog radinog i benignog elementa, unapređujući time njegovo. Kad se sve sabere i oduzme, imajući na umu naše današnje standarde tolerancije i zaštite prava manjina, mislim da bi se cijelo osmansko poglavlje sefardske historije danas najbolje dalo sumirati riječima: Bilo je lijepo i lijepo je što je bilo.”

Sarajlije su, kako to u feljtonu objavljenom prije nekoliko godina u Slobodnoj Bosni piše jedan od najpoznatijih poznavatelja historije ovog grada Valerijan Žujo, uživale razne privilegije u Osmanskom carstvu, što, tvrdi on, govori više o njihovoj nego o carevoj snazi i odlučnosti.

“Kao rezultat stoljetnih napora, grad je uređen kao esnafska republika, koja je prema Carigradu nastupala manje podanički, a više partnerski. To je značilo, mi ćemo urediti život u gradu prema našim običajima i interesima, ustanovit ćemo red i uredno ga kodificirati, a caru ćemo davati carevo i odazivati se pozivima u vojsku. Na temelju carske muafname, od 1572. godine pa do 1850. godine, građani Sarajeva su uživali privilegije slične povlasticama građana takozvanih ‘slobodnih kraljevskih gradova’ u feudalnoj Evropi. Sarajevo je bilo oslobođeno nekih finansijskih davanja i kuluka. Muafnama je obnovljena 3. rebiul-ahira 1113. godine po Hidžri, ili 7. 9. 1701. godine nove ere. Zahvaljujući tome, vlast bosanskih namjesnika, istina, nije prestajala na granicama Sarajeva, ali je bila znatno umanjena. Sandžak-bezi, veziri i valije nisu se smjeli duže od tri dana zadržavati u gradu. Sve to se počelo rušiti i prije ukidanja janjičarskog reda 1826. godine. Od kraja 18. do polovine 19. stoljeća trajao je otpor sarajevskih esnaflija i ajana promjenama i reformama. Nekoliko žestokih upravljača Bosnom u prvim decenijama 19. stoljeća, medu njima Ali-paša Derendelija, Huršid Ahmed-paša, Sulejman-paša Skopljak, Morali Bećir-paša, a posebice Mehmed Ruždi-paša, Dželaludin-paša i Abdurahman-paša, bijahu krajnje neprijateljski raspoloženi prema Sarajlijama. Njihova mržnja nije ostala samo u mislima i na riječima, nego je ostvarena i kao krvava akcija.”

S druge strane, o tome ko je bio Rabi Moše Danon, “sarajevski kabalista i hasid”, saznajemo ponešto iz pisanja jevrejskih novina u Sarajevu s početka dvadesetog stoljeća. Tako Židovska svijest donosi članak u kojem, između ostalog, stoji: “Sarajevski Jevreji, i ako malobrojni, ipak su paralelno sa pokretom misticizma u istočnoj Evropi imali tu i tamo svojega rabia, kojega su vazda pitali za savjet u svim prijepornim pitanjima, a u momentima nevolje obraćali se na njega sa nadom, da će on izmoliti milost božju. Od sarajevskih hasida je najznamenitiji rabi Moše Danon, kojega je na putu u Erec Israel u Stocu zatekla smrt godine 1830., gdje i danas na godišnjicu njegove smrti posjećuju Jevreji Bosne i Hercegovine njegovu grobnicu, da mole od Boga milost i spas za židovski narod, podupirući svoje molbe dokazima pobožnosti, pravednosti i dobročinstava ondje zakopanog hasida. Deset godina prije smrti hasida proživjelo je židovstvo Sarajeva opasnu krizu, iz koje je rabi Moše Danon izašao kao čudotvor i spasitelj.”

Kriza je, naravno, bila situacija s Ruždi-pašom, koju list detaljno opisuje, a onda donosi detalje Danonove smrti. “Veselje je obladalo nad gradom i u istoj godini su svi općinari, koji su bili u zatvoru, dobili sina. Od ovih, one godine rogjenih, je zadnji umro neki Hajim Kamhi godine 1899. Rabi Mošo Danon izašavši iz zatvora živio je u Sarajevu još 10 godina i 1830. godine pošao je u Erec Israel. Poveo je i svoju porodicu, ali je na polasku iz Sarajeva rekao, da će se njegova porodica vratiti natrag, te ju je zato preporučio nekim odlicnim gragjanima. Stigavši do Stoca stade na jednoj livadi pred ulazom u grad, gdje ga iznenada zateče smrt, a porodica mu se vrati natrag u Sarajevo. Nekoliko godina iza smrti ovog velikog hasida odlučiše bosanski Jevreji iz pieteta prema njemu svake godine na dan smrti, pohagjati njegovu grobnicu i obavljati tu molitve, te se to i danas svake godine provagja. Malo hercegovačko mjesto Stolac, kamo po svoj prilici prije godine 1830. nije stupio ni jedan Židov, krije grob čovjeka, kojega bosanski Jevreji drže za svoga najvećeg čudotvorca.”

O grobu Moše Danona u Stocu pisao je i istraživao i Ibrahim Kajan. “Hebrejskim slovima u kamenom sarkofagu toliko nalik obližnjim stećcima, u prijevodu na bosanski, piše, između ostalog: ‘RABIN MOŠE DANON / Bio je naš učitelj i rabin / Njegova dobra djela / Neka nam pomognu! / Amin! / Odijelio se od ovoga svijeta / Dana 20. sivana 5590. /1830./’ Zanimljivo je da se za ovo memorijalno mjesto, puno svetosti, gotovo dvije stotine godina brine isključivo jedna muslimanska porodica, obitelj starosjedilačkih Medara. Nakon što je divlja sila 1993. porušila i spalila sve u Stocu, oborila je i malu židovsku bogomolju. Nju je, zaraslu u oštru hercegovačku travu i drač, takvu, naherenih zidova i urušena krova, zatekao iz kuće prognani Mirsad Medar, vrativši se godine 1997. Prvo što je uradio bilo je da očisti malo groblje triju sarkofaga hahan-baše Mojsija i dvojice austrougarskih vojnika poginulih u otporu zapremi bosanske zemlje, pa su i njih ukopali tu, pored zapamćenog rabina 1898. godine. Taj nevoljni židovski grob stalno opominje da je sudbina ljudi određena ‘nepromijenjenim zakonom’ življenja s drugim i drukčijim, da su ljudi ‘proizvođači historije’, privremeni i egoistični”, napisao je Kajan prije nekoliko godina u Dnevnom avazu, a rad o stećku na Danonovom grobu u Stocu napisao je prije nekoliko godina i Izet Rizvanbegović.

“Pored srednjovjekovne nekropole na Radimlji, Stolac je bogat gradinama, crkvinama i raznim preostacima iz perioda Ilira i Rimljana, zatim građevinama i predmetima iz perioda Slovena i Turaka. Jedan dio tih lokaliteta je ispitan i naučno obrađen, ali još postoji dobar dio nedotaknutih. Jedan od takvih je srednjovjekovna nekropola sa stećcima na Gorici i nešto dalje od nje, po prilici na udaljenosti oko 700 m sa gornje strane ceste na putu Mostar – Stolac, na mjestu zvanom Krajšina, jevrejsko svetište – sastajalište. To je malo groblje sa svega tri nadgrobna spomenika. Najstariji jevrejski grobovi, razasuti po Bosni i Hercegovini, imaju oblik stećaka čije je čelo ispisano hebrejskim jezikom i pismom… Jedan od ta tri spomenika nema nikakva natpisa. Na drugom čitamo ‘ARNOLD SILBERSTEIN gestorben im Mai 1898.’ Ova dva spomenika naknadno su podignuta pored glavnog, koji je isklesan od bijelog hercegovačkog krečnjaka. Pod njima su pokopana dva vojnika Jevreja koji su se nalazili u Stocu, tamo umrli i, u nedostatku jevrejskog groblja, sahranjeni kod starijeg nadgrobnog spomenika sa kojim nemaju ništa zajedničko jer je nadgrobni spomenik ranijeg datuma. Povodom toga, u jevrejskom svijetu postojala je izreka: ‘Blago onoj dvojici kada su sahranjeni kod onog dobrog čovjeka'”, opisuje Rizvanbegović, koji piše i o tome kako je Danonov grob postao mjesto hodočašća.

“Po izlasku iz zatvora, Danon je naredio da se za onu svotu novaca koja je bila sabrana za njihov otkup, a koja je paši bila premalena, sagradi hram kod Bezistana u Sarajevu. Prikupljena svota iznosila je, kako je bilo zabilježeno u knjizi priloga, 15.000 dukata. Paša je tražio 500 kesa groša, na ime krvarine. Rabin Mojsije Danon se zavjetovao da će otići u Palestinu, ako se izbavi iz zatvora, a ako na putu umre, da ga na tom mjestu i sahrane. Zaista, na putu u Palestinu zateče ga smrt na Vidovom Polju kod Stoca. Njegov pratilac javi to jevrejskoj opštini u Mostar, jer Jevreja u to vrijeme nije bilo u Stocu. Mostarski Jevreji dođoše u Stolac i ispuniše želju Mojsiju Danonu, sahranivši ga na Krajšini kod Stoca. Po prilici prije 60 godina otkupio je to zemljište Daniel Mojsije Salom iz Sarajeva zvani Šćuplija, prozvan tako po tome što se doselio iz Skoplja (Turski Uskuplu — Skopljak, a u Bosni se govorilo Ušćup). Salom je obnovio spomenik, sagradio zgradu za sastajalište i ogradio zemljište. Tu su se sastajali Jevreji iz bliže i dalje okoline radi obnavljanja uspomene na rabina Mojsija Danona. Na dan njegove smrti čitale bi se cijele noći molitve, a ako bi toga dana bilo nevrijeme, onda bi se molitve čitale u kući koju smo nazvali sastajalište.”