“Od početka sam znao da se neću baviti dizajniranjem običnog nakita i da neću praviti burme, prstenove i naušnice kojih je puno Sarajevo. Ako ću se već baviti ovim poslom, onda želim da pravim nešto unikatno, nešto što do sada nije napravljeno. Želio sam da isključivo dizajniram i pravim kolekciju naših proizvoda koja će biti inspirirana sarajevskim i bosanskim motivima”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Tarik Musakadić rodio se 1986. godine u Sarajevu. Pohađao je OŠ “Saburina”, završio Prvu bošnjačku gimnaziju, a potom i Arhitektonski fakultet u Sarajevu. Još kao dijete je gledao kako studenti arhitekture dolaze u Džininu ulicu na Kovačima i uče o bosanskoj arhitekturi iz osmanskog perioda. Studenti su jednom godišnje desetak ili petnaest dana dolazili i radili slobodno crtanje u mahalama, a Tarik bi im kao dijete iznosio kahvu, čaj, sok. Posmatrajući njih, Tarik je zavolio arhitekturu. “Kada to Allah daje, onda nije teško. Ko bi i pomislio da će to druženje sa studentima arhitekture još u djetinjstvu odrediti čime ću se kroz život baviti. Nakon završetka studija, odmah sam našao posao. Prvo sam radio u jednoj projektantskoj firmi. Tu sam stekao mnogo iskustva, nakon čega sam prešao na Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje. Osam godina se bavim arhitekturom i mogu vam reći da je i tu, kao i u svemu drugom, situacija dosta složena”, kaže Musakadić.

ARHITEKTURA MAHALA PO MJERI ČOVJEKA

Kada je riječ o arhitekturi naših mahala, Musakadić priznaje da je subjektivan. Tvrdi da se kroz istraživanja i određeno vrijeme konzumiranja tih prostora pokazalo da je to fina i prirodna arhitektura, pravljena po mjeri čovjeka, u harmoniji s prirodom, s morfologijom terena koja je poštovala pravo na sunce i intimu komšije. “Vrsta gradnje koju možete naći u mahalama vodila je računa o mnogo čemu. Arhitektura je vrlo jednostavna; ona je refleksija ljudi koji su živjeli u tom dobu. Ona je refleksija njihovog ponašanja, odnosa prema sebi i drugima i njihovog unutarnjeg stanja. Kroz očuvanu arhitekturu mahale možete vidjeti veliko poštovanje ljudi jednih prema drugima. Isto tako će se za pedesetak ili stotinu godina ljudi moći osvrnuti na današnju arhitekturu i dati određenu analizu, nakon čega će doći do mnogo drugačijih zaključaka nego što ih danas mi o sebi imamo. Kada pogledate i privatne i javne objekte u toj, kako je volim nazvati, bosansko-osmanskoj arhitekturi, vidite da se sve pravilo po mjeri čovjeka. Kada uđete u Morića han, kada uđete u bilo koju mahalsku džamiju, u očuvane stare kuće, osjetite sklad i ugodnost koje zaista ne možete osjetiti negdje drugdje”, pojašnjava Musakadić, te napominje da su to i divni i veoma ugodni prostori za živjeti.

Kada je o modernoj arhitekturi riječ, Tarik kaže da je njen veliki ljubitelj. Naglašava kako nije sretan kada ga klijenti zamole da im pravi staru bosansku kuću, jer se kao strastveni ljubitelj bosanske arhitekture jednostavno s tim ne slaže. “Od betona i opeke staru bosansku kuću ne možete praviti, jer arhitektura nije samo slika, ono što se spolja vidi. Arhitektura je i zvuk, i miris, i osjećaj. Kada uđete na onaj čardak, a pod škripi, eh, to je pravi čardak. A ne kada negdje uđem u tzv. staru bosansku kuću, a ispod postavljena debela betonska ploča, jednostavno, to dvoje se ne može uporediti. Iako se ponešto izgubilo u svoj toj modernizaciji, mislim da inputi trebaju biti isti, odnosno, mora se ispoštovati pravo na sunce, na pogled, na intimu. Na tome se mora istrajavati i o tome treba voditi strogo računa. Bitno je naći i harmoniju i balans, kao i u svemu drugom u životu”, naglašava Musakadić.

Kreativni dio posla omogućava mu da uživa u struci, ali, isto tako, arhitekti znaju i ne spavati po tri ili četiri noći zaredom kada stižu rokove. Tarik Musakadić smatra da se arhitekturom može baviti samo onaj ko doista uživa u tom poslu. “Zbog brojnih problema u struci, često poželim da se malo odmorim i odmaknem od svega toga, jer je administracija kod nas jako složena. U dijelu posla gdje imate mnogo odgovornosti niko to nekako i ne cijeni i nikoga i ne zanima ko stoji iza svega toga. Ne daj Bože, kada se desi neki problem i neko strada, onda uvijek ima neko ko mora za to odgovarati. To je, recimo, nešto što vam je stalno na pameti kada radite ovaj posao, nešto slično kao i novinarstvo”, šaljivo će Musakadić.

Stara sarajevska porodica Musakadić malo manje od stotinu godina baštini umjetnost starih zanata, a izrada srebrnog i zlatnog nakita odavno im je poznata. Tarik se rodio u kući zlatara, a u sklopu porodične kuće i njihova je radiona. Mnogo vremena još i u ranom djetinjstvu provodio je u radioni, koja mu je bila dio života i igre. Njegov je otac to koristio da svoje vrijeme provede s djecom na produktivan način kako bi se kroz taj posao uz druženje naučili na rad i odgovornost. “Sjećam se da nam je babo uvijek govorio: ‘Radi, sine, makar i na zijan!’ Za vrijeme rata svakodnevno su padale granate, djeca su ginula, trebalo nas je nekako zabaviti i skloniti s ulice. Babo bi nas onda sabrao, svu ovdje mahalsku djecu, i odveo u radionu. Maksumi smo mi bili, a on bi nas tako fino zabavio. Istopio bi nam malo srebra, dao nam žice da savijamo, da je letujemo. Čujem da se i danas ta djeca koja su preživjela granate i sjećaju tih trenutaka. I ja se sjećam da mi je komšinica jednom dala one dvije njemačke marke za neki prsten koji sam joj bio napravio”, prisjeća se Musakadić.

ONAJ KO ZNA NACRTATI KUĆU…

Iako o izradi nakita i sam zna mnogo, za sebe tvrdi da nije majstor, ali može biti dobar šegrt. Nije mu mrsko uprljati ruke i vjeruje da ocu može biti dobra podrška. “Eh sad, proizvod od početka dokraja da iznesem, u to se već ne bih upuštao, jer je to ozbiljna struka i ozbiljna profesija. S druge strane, ovaj posao dovoljno dobro poznajem da mogu dizajnirati nakit. Mislim da je mnogo kvalitetniji i ozbiljniji dizajn ako čovjek poznaje materijal od kojeg se određeni predmet pravi. Ako je upoznat i s procesom rada, onda je taj dizajn potpun. Mislim da sam izuzetno dobro spojio studij i dugogodišnje bavljenje arhitekturom, upoznao sam se s raznim tehnikama dizajniranja i prezentacija ideje sa zlatarskim zanatom, koji poznajem čitav život. U svijetu to danas uopće nije strana pojava. Ako čitate strane magazine i portale, često ćete vidjeti kako je neki tamo arhitekta dizajnirao cipele, nakit, odjeću”, kaže Tarik, te dodaje kako mu je neko od prijatelja u šali prije nekoliko godina rekao da, ako zna nacrtati toliku kuću, što onda ne bi mogao dizajnirati nakit.

Prije dvije godine se u slobodno vrijeme počeo baviti dizajniranjem nakita, ali bez prevelikih očekivanja. Potječe iz porodice čiji se muški dio uvijek trudi da se nešto radi i da se vrijeme ne provodi u besposlici. “Valjda se iz tih poriva izrodila i ova ideja prije dvije godine, da bi to sada doživjelo i novu dimenziju gdje smo izložili nakit i gdje smo dobili izuzetno lijepe kritike i reakcije. Kada sam počeo s dizajniranjem nakita, zaista sam htio da mi to bude odmor. Od početka sam imao tu ideju – ako ću se već baviti dizajniranjem nakita, onda će to biti i dio mene i uživat ću u tome. Nisam obraćao pažnju na kritike. Znao sam da se neću baviti dizajniranjem običnog nakita i da neću praviti burme, prstenove i naušnice kojih je puno Sarajevo. Ako ću se već baviti ovim poslom, onda želim da pravim nešto unikatno, nešto što do sada nije napravljeno. Želio sam da isključivo dizajniram i pravim kolekciju naših proizvoda koji će biti inspirirani sarajevskim i bosanskim motivima”, objašnjava Musakadić, ističući da su tu u prvom redu objekti, elementi s bosanskih ćilima, segmenti iz naše historije, ornamentika.

Ova kolekcija nakita nadahnuta Bosnom i Sarajevom brendirana je pod imenom SAMUSA. U Musakadićevoj radionici proizvode se prstenovi, narukvice, naušnice i privjesci s motivima Begove džamije, Sahat-kule, Vijećnice, Kozije ćuprije, Baščaršije, sebilja, stećaka, turbeta i bosanskog ćilima. Nakit radi u srebru, a, prema narudžbi, i u zlatu. “Trenutno u kolekciji imamo objekt Vijećnice koji smo prilagodili dizajnu prstena, a radimo i na sličnoj narukvici. Imamo i mapu Baščaršije, na kojoj smo prikazali područje od Vijećnice do zlatarske ulice. Koristim i elemente s objekata, prekrasnu rozetu s Katedrale, simbol sunca sa stećaka, bosanske ćilime. Želim da u ovoj svoj priči budem poseban i mislim da se ovako čovjek može uspješno izdvojiti od svega što se nudi na tržištu. Danas imate krasnog nakita i dobrih majstora u Sarajevu, a ja pokušavam da ovaj zanat prilagodim novim, modernim tehnikama kako bi se sam zanat osvježio unošenjem nečeg novog. Ponosan sam što inspiraciju mogu crpiti iz Bosne i Sarajeva, koji su toliko bogati različitim elementima, da živite sedam života, ne biste ih mogli iscrpiti do kraja”, naglašava Musakadić.

Iako u svom dizajnu uzima sarajevske i bosanske elemente iz naše bogate historije, Tarik svoju priču kroz dizajn nakita priča na ovovremen i moderan način. Minimalizam je nešto čemu teži, baš kao i bosanska arhitektura, koju smatra minimalističkom. “Tu nema suvišnih stvari, sve je na svom mjestu, svaki prozor i svaki mušebak ima svoj razlog. Funkcija dolazi na prvom mjestu, a estetika nakon toga. To su dva segmenta u kompletnom dizajnu koja se nikada ne bi trebala razdvajati. S prijateljicom Lejlom Kreševljaković sam dosta projekata radio, i ona ima divne ideje, te mi je savjetima i pozitivnom pričom pomogla da se sve ove ideje materijaliziraju. Imamo novih projekata koje još držimo u tajnosti. Specifično je to s nama arhitektima. Ne damo da nam izađe iz ruku nešto čime nismo zadovoljni”, ističe Tarik, dodavši kako se u ovom poslu mora imati mnogo strpljenja jer se neke stvari moraju ponoviti i po stotinu puta da bi ispale kako treba.

Musakadić napominje da arhitekti često međusobno razgovaraju jer žele biti u koraku s vremenom pa traže referentne primjere i šta je to što daje bezvremenost kreativnim radovima. Na osnovu urađenog posla, često znaju reći da je neki arhitekta nervozno ušao u određeni projekt. “Pogledate drugi primjer i na njemu vidite da je čovjek, autor projekta, živio skladan i harmoničan život. To sve izlazi iz ljudi i direktno se manifestira na njihovom radu. Na ovom se svijetu bavimo materijalnim stvarima, ali sve ovo što vidimo proizišlo je iz tog unutarnjeg i duhovnog stanja ljudi, a sada je do nas koliko smo u stanju čitati ta unutarnja stanja iz ovih vanjskih, materijalnih. Ovo mi je izuzetno bitan segment i mislim da u kreativnom okruženju on mora uvijek biti prisutan”, konstatirao je Musakadić.