Samo od sebe svijet je za sebe. Ništa o njem ne znamo osim da je tu i da nam pomogne nagnavši nas u pokret kad se ničeg drugog ne uspijemo domisliti
 naiđe na čovjeka koji zausti da mu nešto kaže, a on ga udari iz sve snage i nastavi koračati dalje. Sama se ruka podigla i nekako se bijesno sručila na čovjekovu bradu.</p>
<p>Znam, svi se sjećate prizora iz filma „Beskrajni dan“ gdje se dan neprekidno ponavlja i čovjek zapravo zna šta će se dogoditi, jer je u budućnosti već bio. Više puta.</p>
<p>Ovdje nije riječ o tom. Čovjek koji je udario drugog čovjeka nema pojma o budućnosti. Zna samo ono što su mu govorili. A i to je poprilično zaboravio. I da ga pitaš što je udario onog čovjeka, odgovorio bi da ne zna, da se to dogodilo samo od sebe.</p>
<p> </p>
<p>Mnogi od nas žive kao roboti i sve im se događa na način koji smo opisali. Možda zato što vjeruju da će jednom iz tog samog od sebe izići nešto neobično i lijepo. Nešto nalik na čudotvorni preporod.</p>
<p>Međutim, samo od sebe jogunasto je tvrdokorno i iz njeg nas danima i mjesecima ništa ne posjećuje, a onda najednom zapovijed ruci: udari tog čovjeka. Ne vjerujem da postoji stručnjak koji bi u svemu tome pronašao neku pravilnost.</p>
<p> </p>
<p>Samo od sebe, to je kad učiniš nešto što znaš podsvjesno da ne znaš učiniti, ili ne možeš, a onda najednom učiniš kao da si to nebrojeno puta činio.</p>
<p>I učiniš dobro.</p>
<p> </p>
<p>Zarad istine, valja kazati da se <em>samo od sebe</em> ne pojavljuje samo u trenutku.</p>
<p>Postoje i dani koji započnu i teku sami od sebe.</p>
<p>Znam o čemu govorim.</p>
<p>Doživio sam ih nekoliko.</p>
<p>Sjećam se, nedavno, ne baš neočekivano, probudio sam se i svi najbliži bili su oko mene.</p>
<p>– Šta bi želio? – pitaju me.</p>
<p>– Ništa posebno – kažem – važno je da smo zajedno.</p>
<p>Nešto kasnije, izišli smo iz kuće i ušli u taksije.</p>
<p>Došli smo na neko mjesto gdje nikad ranije nisam bio. Lijep je pogled na tom mjestu. A dobro se tu i jede i pije.</p>
<p>Skupa smo i čini se da smo sretni.</p>
<p>Svi fotografiraju.</p>
<p>Svi pišu.</p>
<p>I svi govore na svojim univerzalnim aparatićima.</p>
<p>Glas iz Amerike.</p>
<p>Glas iz Tuzle.</p>
<p>Glas iz Britanije.</p>
<p>Glas iz Banje Luke.</p>
<p>Glas iz Australije.</p>
<p>Slika iz Japana.</p>
<p>Slika iz Sarajeva.</p>
<p>Japanske trešnje u Sarajevu.</p>
<p> </p>
<p>Kako je to bio lijep dan.</p>
<p>A ništa nisam učinio za nj.</p>
<p>Samo sam bio tu.</p>
<p>I svi moji oko mene.</p>
<p> </p>
<p>Ništa više nisam učinio od japanskih trešanja koje su procvale nedaleko od kuće u kojoj živim.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
PRUŽENA RUKA NE SMIJE OSTATI PRAZNASljedeći članak
Uspomene ne mogu u staro gvožđe
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo