Samo od sebe svijet je za sebe. Ništa o njem ne znamo osim da je tu i da nam pomogne nagnavši nas u pokret kad se ničeg drugog ne uspijemo domisliti
Piše: Irfan HOROZOVIĆ
Stvari se ponekad događaju same od sebe.
Kad nešto dođe samo od sebe, vjeruješ da je to bilo jedino moguće. Zapisano je ko zna kad i ko zna gdje. Jesi li i ti bio tu neki bivši ti koji se više ničega ne sjeća? U tome i jeste tajna tog samo od sebe postupka ili događaja.
Nekad smo svi znali plivati, kažu.
To nam tek rođena djeca potvrđuju.
Jesmo li ikad znali letjeti?
Poštujem ljude koji vjeruju u priče.
Poštujem njihovo vjerovanje.
Vjerujem u priču kad mi se sama otvori.
To je zaista otkrivenje.
Tad je njena jasnoća nepodnošljiva. Tako nastaju sjene koje sve više zatamnjuju ono o čemu je riječ.
Ljudi uglavnom vjeruju u ta zatamnjenja.
Žalosno bi bilo poštovati njihovo vjerovanje.
Jesmo li ikad znali letjeti?
Potvrđuju to mnoge priče.
Ne samo one o Dedalu i Ikaru.
U svakom slučaju, oduvijek smo mogli i znali letjeti onako kao Vir.
Iz tog iskustva uobličio se moj Sokolarov sonet.
Sve se događa samo od sebe.
Koliko god o tom razmišljali.
Zato neki ljudi vjeruju u slučajnosti.
Zato drugi u njih ne vjeruju.
Samo od sebe svijet je za sebe.
Ništa o njem ne znamo osim da je tu i da nam pomogne nagnavši nas u pokret kad se ničeg drugog ne uspijemo domisliti.
Tako jedanput jedan (a ovaj se put to nije dogodilo u “Išaretu”) naiđe na čovjeka koji zausti da mu nešto kaže, a on ga udari iz sve snage i nastavi koračati dalje. Sama se ruka podigla i nekako se bijesno sručila na čovjekovu bradu.
Znam, svi se sjećate prizora iz filma „Beskrajni dan“ gdje se dan neprekidno ponavlja i čovjek zapravo zna šta će se dogoditi, jer je u budućnosti već bio. Više puta.
Ovdje nije riječ o tom. Čovjek koji je udario drugog čovjeka nema pojma o budućnosti. Zna samo ono što su mu govorili. A i to je poprilično zaboravio. I da ga pitaš što je udario onog čovjeka, odgovorio bi da ne zna, da se to dogodilo samo od sebe.
Mnogi od nas žive kao roboti i sve im se događa na način koji smo opisali. Možda zato što vjeruju da će jednom iz tog samog od sebe izići nešto neobično i lijepo. Nešto nalik na čudotvorni preporod.
Međutim, samo od sebe jogunasto je tvrdokorno i iz njeg nas danima i mjesecima ništa ne posjećuje, a onda najednom zapovijed ruci: udari tog čovjeka. Ne vjerujem da postoji stručnjak koji bi u svemu tome pronašao neku pravilnost.
Samo od sebe, to je kad učiniš nešto što znaš podsvjesno da ne znaš učiniti, ili ne možeš, a onda najednom učiniš kao da si to nebrojeno puta činio.
I učiniš dobro.
Zarad istine, valja kazati da se samo od sebe ne pojavljuje samo u trenutku.
Postoje i dani koji započnu i teku sami od sebe.
Znam o čemu govorim.
Doživio sam ih nekoliko.
Sjećam se, nedavno, ne baš neočekivano, probudio sam se i svi najbliži bili su oko mene.
– Šta bi želio? – pitaju me.
– Ništa posebno – kažem – važno je da smo zajedno.
Nešto kasnije, izišli smo iz kuće i ušli u taksije.
Došli smo na neko mjesto gdje nikad ranije nisam bio. Lijep je pogled na tom mjestu. A dobro se tu i jede i pije.
Skupa smo i čini se da smo sretni.
Svi fotografiraju.
Svi pišu.
I svi govore na svojim univerzalnim aparatićima.
Glas iz Amerike.
Glas iz Tuzle.
Glas iz Britanije.
Glas iz Banje Luke.
Glas iz Australije.
Slika iz Japana.
Slika iz Sarajeva.
Japanske trešnje u Sarajevu.
Kako je to bio lijep dan.
A ništa nisam učinio za nj.
Samo sam bio tu.
I svi moji oko mene.
Ništa više nisam učinio od japanskih trešanja koje su procvale nedaleko od kuće u kojoj živim.