Volio je znati. I zato je svaki čas dobijao neki dobronamjerni savjet. Rastužio se kad mu je čovjek blagog lica kazao: “Nikad nemoj guzicom zatvarati vrata.” “Čime sam drugo mogao?”, rekao mu je tužno: “U rukama su mi bili neki teški paketi.”
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames).
– Nešto si kazao?
– Ne. Pomislio.
– Šta? Ako nije duboka tajna?
– Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali.
– Šta je to? Stih?
– Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim