Volio je znati. I zato je svaki čas dobijao neki dobronamjerni savjet. Rastužio se kad mu je čovjek blagog lica kazao: “Nikad nemoj guzicom zatvarati vrata.” “Čime sam drugo mogao?”, rekao mu je tužno: “U rukama su mi bili neki teški paketi.”

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Bio jedan koji je uvijek pogrešno razumijevao frazeme. Taj jedan imao golemo i jako tijelo, ali ne baš brze misli. I odluke su mu često bivale pogrešne. Krene on tako i učini mu se da ima trn u peti. Otkud sad trn? Cipele nisu tako stare. Ali nešto bode. I boli! Stane, međutim, bol ne prestaje. U tom trenutku zaustavi se znanac ispred njega.

– Stojiš i razmišljaš?

– O trnu u peti.

– O tom?

– O tom je riječ!

Čovjek se zaprepasti, ne odgovori i produži put. Čovjek s trnom u peti pomisli kakvih sve budala ima na ovom svijetu. A onda odluči. Sjede na trotoar i skinu cipelu. Prođe rukom preko čarape. Ništa se nije osjetilo. I bol je utihnuo. Skinu i čarapu i izokrenu taban: čist i glup kakav je već. Osobito peta. Ništa na njima.

– Jesi li to izvadio trn? – reče neko u prolazu.

– Jesam! Jesam! – viknu on za njim iz sve snage.

Onda navuče čarapu, potom cipelu, uspravi se i malo očisti.

Mogao je nastaviti put.

Samo što zakorači, bol se opet javi.

Nisu ovo čista posla, pomisli i uroni u metež.

Imao je važnog posla.

Pamtio je sve što su mu govorili kao jasne slike i prizore. Ruku na srce, to su i bili. Volio je znati. I zato je svaki čas dobijao neki dobronamjerni savjet. Rastužio se kad mu je čovjek blagog lica kazao: “Nikad nemoj guzicom zatvarati vrata.” “Čime sam drugo mogao?”, rekao mu je tužno: “U rukama su mi bili neki teški paketi.” Lice blagog čovjeka postalo je još blaže.

I bilo je mnogo takvih slučajeva. Naprimjer, kad je čuo kako je dobro imati slobodne ruke. Dugo je poslije toga gledao svoje ruke i čudio im se. Izgledale su zaista prirodno i lijepo tako. Slobodne. Međutim, besposlene. A stalno nešto valja tovariti i nositi. Ali sad je samo dan odluke bio važan (ili trenutak, a to je ponekad isto). Za sve njih koji su naporno i uporno obavljali svoj svakodnevni posao. I tražili neko rješenje za budućnost.

– Nerješiva je to stvar?

– Ništa nije nerješivo.

– Kako?

– Staneš gdje treba, udariš šakom po stolu i kažeš šta treba.

– Šta kažeš?

– Ponekad nije važno ni to. Dovoljno je da udariš.

– Nisam baš siguran da razumijem?

– Nije važno, svi znaju o čemu je riječ.

– Zar moram baš ja?

– Ti si nekako najuvjerljiviji.

– Aha.

– Aha.

 

I tako je dobio prijateljski aferim po leđima, koji ga je nekako posebno osokolio. I zadatak. A u taj su se njegov zadatak svi valjda uzdali.

– A gdje je šef?

– Izišao je na pauzu, ali uskoro će se vratiti.

 

Važno je da budeš uvjerljiv, govorio je on sebi. I čekao. Ni stolovi više nisu što su nekad bili. Ne znaš jesu li od iverice, plastike, imitacije ovoga, imitacije onoga, ko zna čega. Onaj sto u šefovoj kancelariji od nekog je teškog drveta i, kad se po njemu udari, vjerovatno mu je i zvuk takav… taman… kao bubanj iz bunara.

– Je li se šef vratio?

– Nije.

– Kad će.

– Sad će.

I opet je čekao. Dugo. Dugo.

– Gdje je ustvari otišao?

 

Napokon je znao. I pošao tamo. Valjda će i tamo biti neki sto. Prešao je Miljacku i zaputio se poznatim putem ka mjestu gdje je šef običavao smirivati svoje misli. Dok su misli njegovih zaposlenika postajale sve raštrkanije i raštrkanije. Dugo mu je trebalo dok ga je pronašao. Kao da se krio. Sjedio je s nekom ženom za naizgled običnim stolom. Međutim, sto je bio sve samo ne običan. Nije se šef čak ni iznenadio kad ga je ugledao. Čak ni kad je podigao ruku. A onda je nastao slijed nevjerovatnih događaja. Kad je gruhnuo šakom o sto, sto je zacvilio i otklizao se. Povukao je i udarača (valjda mu je zakačio dio odjeće ili obuće) i vukao ga sve dok nesretni udarač nije udario glavom u zid.

Tako se onesvijestio. Naravno udarač, jer sto se još malo nastavio klizati po mokrom patosu. I tako, udariš šakom o sto, a ispadne da si udario glavom u zid. Rekoh ja na početku teksta: bio jedan, što bi značilo da je ostao negdje u perfektu.

Nije, tu je. Zbunjen među frazemima. Sjedi kod kuće zamotane glave i smišlja koju bi veliku odluku mogao obznaniti.