“Mi smo bili u kamionu i samo sam čula kako žene plaču, onda sam pogledala i vidjela kolonu pored puta, idu sve ljudi zarobljeni u paru. Moja mama je prepoznala neke komšije. Malo dalje na igralištu bilo je mnogo ljudi zarobljenih. Nastavili smo dalje i sreli ponovo još jednu kolonu zarobljenika, u kojoj smo poznali babu i Sabahudina. Sabahudin je mene vidio, nasmijao se i mahnuo mi rukom. To je bilo u Sandićima otprilike, prema Kravici, tako nekako. Na sebi je imao zelenu majicu i trenerku svezanu oko struka. Kada su ih vidjele, mama i sestra pale su u nesvijest”

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Svaki nišan u Memorijalnom centru Potočari – Srebrenica priča je za sebe. Priča o sudbini, na kraju teškoj i tragičnoj. Na svakom nišanu uklesano je ime i prezime ubijenog u julu 1995. godine. Svaki ubijeni imao je svoju priču, svoj život, porodicu, posao, zanimanje, hobi. Sve je to prekinuto pucnjem iz oružja, a tijela su ubijenih u vrelim julskim danima 1995. godine zatrpana u masovne grobnice. Ni to nije bilo dovoljno, nego su kasnije i masovne grobnice premještane, a sve s ciljem da se prikrije zločin. Zločini nisu sakriveni, a masovne su grobnice otkrivene i još se uvijek otkrivaju. U masovnim grobnicama, pored skeletnih ostataka, pronađeno je i dosta ličnih predmeta koje su ubijeni imali uz sebe u trenutku kada su ubijeni. Tako su u masovnim grobnicama pronađeni satovi, češljevi, novčanici, fotografije i drugi predmeti.

U Memorijalnom centru Potočari, u Spomen-sobi, izložene su prije nekoliko mjeseci fotografije predmeta koji su pronađeni kod ubijenih Srebreničana tokom genocida u Srebrenici. Na jednoj od fotografija prikazani su i predmeti koji su pronađeni kod Sabahudina Haskića. Kod Sabahudina je pronađen češalj i list papira na kojem je ostalo tek nekoliko redaka ispisanih iz Merlinove pjesme Sibirska. List papira uspio je preživjeti strijeljanje, masovnu grobnicu, iskopavanje i identifikaciju. Nažalost, Sabahudin Haskić nije preživio. Kada je kretao na put bez povratka, u unutrašnji džep, vjerovatno, stavio je nekoliko predmeta. Među njima i list papira na kojem su ispisani stihovi pjesme.

Sabahudin Haskić je u julu 1995. godine, kako kaže njegova sestra Suada Haskić-Ćoso, imao nepunih 18 godina. Na put prema slobodi kroz šume je krenuo s ocem. Nisu preživjeli. “Sabahudin je iza sebe ostavio majku i dvije sestre. U genocidu smo izgubili i oca. Sabahudin je rođen u januaru 1977. godine u Sulicama (općina Srebrenica). Bio je srednjoškolac, jedan dječak koji je tek počeo spoznavati život. Jedno divno stvorenje, šta reći, više nego jednostavno za poželjeti dijete, odnosno dečko. Tog kobnog 11. jula krenuo je na put ka Tuzli s ocem, daidžićem i trojicom daidža. Mi smo ih ispratili i zurili u daljinu kao da smo nekako predosjetili da je to posljednji zagrljaj. Svi su otišli zajedno, a preživio je i prešao samo daidža Šefket”, govori Suada, koja kaže da je rastanak s bratom i ocem bio izuzetno težak.

“Kada smo se rastali s njima, mi smo tog 11. jula u poslijepodnevnim satima sišli u fabrike, gdje je bio i UNPROFOR. Ja sam tada bila 7. razred osnovne škole i nisam bila toliko ni svjesna šta se dešava, ali smo se nadali da ćemo svi opet biti zajedno. Mama je samo plakala i tek 13. jula smo krenuli za Kladanj oko podne, ne znajući šta ćemo vidjeti u putu. Mi smo bili u kamionu i samo sam čula kako žene plaču, onda sam pogledala i vidjela kolonu pored puta, idu sve ljudi zarobljeni u paru. Moja mama je prepoznala neke komšije. Malo dalje na igralištu bilo je mnogo ljudi zarobljenih. Nastavili smo dalje i sreli ponovo još jednu kolonu zarobljenika u kojoj smo poznali babu i Sabahudina. Sabahudin je mene vidio, nasmijao se i mahnuo mi rukom. To je bilo u Sandićima otprilike, prema Kravici, tako nekako. Na sebi je imao zelenu majicu i trenerku svezanu oko struka. Kada su ih vidjele, mama i sestra pale su u nesvijest.

Ja sam sva bila izbezumljena i nesvjesna situacije. Znam da sam ih polijevala vodom da dođu sebi. Stigli smo u Tišću, gdje izlazimo iz kamiona i nastavljamo dalje put. Pored puta su bili četnici i s jedne i s druge strane. Moja mama je samo sestri govorila: ‘Sagni se i samo idi, nemoj stajati’, a ja sam sve uz majku bila. Kada smo došli haman da prelazimo u našu teritoriju, jedan četnik je rekao: ‘Ja sam posljednji koji vas prati’, a moja je mama zastala i pitala ga gdje ide ona kolona zarobljenika gdje su moj babo i brat, a on je rekao u Kravicu i pitao je moju majku što plače i koga je prepoznala u koloni. Moja majka je rekla da je prepoznala sina i muža, a on je rekao da ih može spasiti i predstavio se kao Ivan Vasić. Moja majka mu je dala nešto para u nadi da pomogne, tadašnjih 150 maraka njemačkih, misleći da će to pomoći da ih spasi i rekla je koje je godište Sabahudin. Taj je vojnik rekao tada da će Sabahudin biti pušten jer je dijete, ali to se nije dogodilo”, priča Suada.

Suada kaže da je ipak postojala nada da će se Sabahudin s ocem pojaviti iako su dani i godine prolazile.

Svakog dana živjeli smo u nadi da će se otac i brat pojaviti i doći živi. Nada je postojala dok nam jednog dana nisu javili da su pronašli Sabahudina u masovnoj grobnici u Kozluku. Grobnica je bila premještana pa tijela nisu bila kompletna. Tu su u grobnici pronađene Sabahudinove neke lične stvari. Tijelo nije imalo glave i jedne ruke. Ipak, 2008. godine smo ga ukopali u Memorijalnom centru Potočari. Nakon dvije godine, pronašli su i oca u Pilici u grobnici. I njega smo ukopali iako su falili neki dijelovi tijela. Tada smo postali svjesni da više nikad neće doći i da su na boljem mjestu. Ostalo nam je da nikad ne zaboravimo, da pričamo našoj djeci šta se dogodilo, da ih vodimo u Potočare da vide koliko je nevinih ljudi pobijeno samo što su se drugačije zvali. Ono mezarje u Potočarima govori sve”, kaže Suada, kojoj iza Sabahudina nije ostala ni jedna fotografija. Ostalo je samo sjećanje i uspomene koje će živjeti.

Priča o Sabahudinu samo je jedna od mnogih tragičnih sudbina. Svaka je 14. žrtva ukopana u Memorijalnom centru Potočari maloljetna. Više od 440 maloljetnika ukopano je u Memorijalnom centru Potočari.

Pjesma Sibirska objavljena je na albumu Dine Merlina Teško meni sa tobom 1986. godine. Ipak, ostao je trag iza Sabahudina, koji je ubijen 1995. godine. Na listu papira. Sabahudinovu ljubav nisu mogli ubiti.