Prije nekoliko je dana iznad Višegrada postavljen pet i po metara visok krst kojim tamošnje vlasti obilježavaju datum kada je u borbama oko tog grada poginulo nekoliko ruskih dobrovoljaca. Prema dostupnim podacima, oko 700 Rusa učestvovalo je u ratu u BiH u redovima Vojske Republike Srpske, a neki su od njih, dvije decenije kasnije, učestvovali u pobuni i ratu u Ukrajini, gdje su dovodili svoje bivše saborce iz BiH i Srbije

Iznad Višegrada je 12. aprila otkriven krst posvećen ruskim dobrovoljcima poginulim u borbama oko Višegrada. Ruski krst visok je pet i po metara, težak 400 kilograma, a doniralo ga je Udruženje veterana “12. april” iz Kosovske Mitrovice. Krst je posvećen sedmerici ruskih dobrovoljaca sahranjenih na lokalnom groblju, a otkrio ga je ruski dobrovoljac Boris Zemcov. “Prošlo je od tada 25 godina, ostarjeli smo, ali da zatreba, ponovo bismo došli upomoć”, kazao je Zemcov. U redovima Vojske Republike Srpske učestvovalo je oko 700 ruskih dobrovoljaca. Prema nekim informacijama, poginulo ih je 40, prema drugima, bilo ih je 73 koji su život okončali tokom rata u BiH.

Ovo nije prvo obilježje posvećeno ruskim dobrovoljcima u Višegradu. Na Vojničkom groblju “Megdan” izgrađen je spomenik ruskim dobrovoljcima. Na njemu su uklesana imena 37 poginulih ruskih dobrovoljaca i natpis na ruskom i srpskom jeziku. Inače, 12. april 2003. godine proglašen je od strane Otadžbinskog saveza dobrovoljaca Republike Srpske kao Dan sjećanja na ruske dobrovoljce. To je datum kada je ruski vladar Aleksandar Drugi objavio rat Turskoj i pokrenuo rusku vojsku preko Dunava. Isto tako, 12. april je datum kada je u borbama na koti Zaglavak kod Višegrada 1993. godine poginulo troje ruskih dobrovoljaca.

No, to nije, čini se, kraj zajedničkim neimarskim rusko-srpskim akcijama. Prije nekoliko dana najavljena je izgradnja rusko-srpskog vjerskog i kulturnog centra u Banjoj Luci. Ugovor o darivanju zemljišta za centar potpisao je Milorad Dodik. Zemljište je bilo u vlasništvu Građevinskog preduzeća “Krajina”, a poklonjeno je Crkvenoj opštini Banja Luka. Dodik je rekao da će ovaj centar imati površinu od oko 6.500 kvadratnih metara. “Centar će uz crkvu imati i druge sadržaje koji će moći da promovišu rusku kulturu”, rekao je Dodik, dodavši kako je ideja o izgradnji srpsko-ruskog pravoslavnog hrama stara 100 godina.

BRADA IZ BEOGRADA

O tome kako su ruski dobrovoljci dolazili u BiH, koliko ih je bilo na ratištima i koliko ih je poginulo, postoji mnoštvo dostupnih podataka, što jednostavnom pretragom interneta, što uvidom u dokumente, ali i na osnovu svjedočenja veteranskih udruga iz Republike Srpske i Rusije. Tako na različitim stranicama stoji da početkom 1992. godine Jaroslav Jastrebov organizira dolazak prvih grupa ruskih dobrovoljaca u BiH. Grupe od tri čovjeka dočekivao je u Beogradu kurir zvani Brada, koji ih je prebacivao u BiH.

Prvi ruski dobrovoljački odred, kome je baza bila u Trebinju, brojao je petnaestak ljudi i egzistirao je do decembra 1992. godine. Drugi odred bio je na ratištima oko Višegrada i Prače. Odred je osnovan 5. novembra 1992. godine i postojao je godinu dana. Pored ovih dvaju odreda, postojala je jedinica formirana u Skelanima, koja je nestala nakon što su njeni pripadnici izginuli u borbama oko Sarajeva. Postojala su još dva odreda, jedan u Milićima i drugi u blizini Konjica. Drugog januara 1993. godine u Višegrad stiže grupa od oko 50 Kozaka koji su trebali pomoći u ofanzivi na Goražde i Srebrenicu. U tom trenutku ruski odredi broje oko 150 vojnika, a glavnina snaga nalazi se u Višegradu. U martu 1993. godine formiran je Drugi ruski dobrovoljački odred, u čijem je sastavu bilo oko 35 ljudi. Komandanti su uglavnom bili Kozaci, a rasformiran je u maju iste godine. Ruski odredi polahko su se raspadali i dobrovoljci su uglavnom bili raspoređivani u druge jedinice.

Znatan broj Rusa ratovao je na sarajevskom Jevrejskom groblju, pod komandom četničkog vojvode Slavka Aleksića, gdje je u novembru 1993. godine formiran odred koji je predvodio Aleksandar Škrabov. Bili su na nekoliko ratišta oko Olova i Goražda, a rasformiran je početkom 1994. godine, nakon Škrabovljeve pogibije. Jedna jedinica formirana je i u ljeto 1994. godine u sarajevskom naselju Dobrinja, gdje je ostala sve do kraja rata. Pred sam kraj rata, u jesen 1995. godine, veći dio ruskih dobrovoljaca okuplja se na Nišićkoj visoravni i ratuje u sastavu “Belih vukova” pod komandom Srđana Kneževića. Jedan dio dobrovoljaca iz ove jedinice prelazi u Vlasenicu i stavlja se pod komandu jedinice “Vukovi sa Drine”. Na ratištima oko Višegrada poginulo je šest ruskih dobrovoljaca. Jedan je od preživjelih kozački ataman Viktor Vladimirovič Zapatin.

“Uključili smo se u redove Prve podrinjske brigade VRS i izvršavali sve zadatke koje nam je dala komanda. U svakom ratu mora biti gubitaka, pa i u ovom su ginuli naši drugovi. Poginuo je i moj zamjenik potpukovnik Kotov”, kazao je prilikom otkrivanja spomenika u Višegradu. Aleksandar Tarčenko bio je jedan od komandanata ruskih vojnika koji su ratovali u BiH. Njegova jedinica učestvovala je u borbama na ratištima oko Goražda i Sarajeva. Ranjen je na sarajevskom Jevrejskom groblju, a 18 njegovih ruskih boraca poginulo je u ratu u BiH. Jedanaest dobrovoljaca stiglo je u BiH 1994. godine iz Ukrajine. Njihov komandant, izvjesni Oleg Slaven, poginuo je u borbama nadomak Teslića, a teško je ranjen Slavenov zamjenik Vasilij Vasiljevič.

Prema nekim podacima, nekolicina pripadnika ove jedinice ostala je nakon rata živjeti u BiH. Prvi ruski odred formiran je u Trebinju 1992. godine. Komandant je bio Valerij Vlačenko. Nakon toga, u Višegradu je osnovan odred “Carski vukovi”, koji predvodi Aleksandar Makarev. U januaru 1993. godine dopunjen je odredom dobrovoljaca koje je vodio Aleksandar Grebova. Njega nakon ranjavanja mijenja Genalij Kotov, koji je poginuo u borbama oko Višegrada. U Gacku je 1995. godine formiran Ruski puk, koji je bio pod komandom “Belih Vukova” Srđana Kneževića. Dobar dio Rusa iz ovog odreda stradao je u borbama na Nišićkoj visoravni, između Olova i Sarajeva. Prema nekim izvorima, nekolicina pripadnika tog odreda danas živi u Užicu.

PRAVOSLAVNA DRŽAVA

Ruski portal Sputnik objavio je članak o načinu na koji su ruski dobrovoljci dolazili i ratovali u BiH. Tvrde da nisu bili plaćenici, da je plata bila nedovoljna za kupovinu kutije cigareta. Početkom 1993. godine srpske vlasti Višegrada i Goražda plaćale su im 20 maraka mjesečno. Portal tvrdi kako je u Rusiji bilo nekoliko aktivista koji su krajem 1992. preuzeli na sebe okupljanje odreda dobrovoljaca i kozaka radi njihovog otpremanja u Bosnu na dva mjeseca, na poziv višegradske i goraždanske opštine.

“Dok je bilo nade u skoru pobjedu, dobrovoljci su bili dobrodošli. Tada je, osim Rusa, došlo i mnogo Bugara, Grka. Predsjednik Radovan Karadžić izjavio je kako je Republika Srpska spremna da primi Ruse koji su u Pribaltiku i drugim regionima bivšeg SSSR-a podvrgnuti diskriminaciji i proganjanjima, da im dodijeli stanove. A kada je poraz postao činjenica, kada nisu više imali gdje ni svoje ljude da rasele, vlasti su korektno dale na znanje: jedno su zasluge i nagrade, ali vrijeme je da se ide… Dobrovoljci su se, spremajući se za povratak kući, premišljali hoće li imati dovoljno da plate put”, piše Sputnik. Jedan od najpoznatijih ruskih dobrovoljaca na ratištu u okolini Višegrada bio je Aleksandar Kravčenko.

“Davali su nam pasoše, to je onda bilo jednostavno preko turističkih firmi, kupovali kartu do Beograda, a u Beogradu su nas već čekali. Tamo su nas smještali u hotele, pa onda prevozili u Bosnu. Kasnije, kada su stizali veći odredi dobrovoljaca, po njih su dolazili autobusi. Sjećam se velikog odreda od pedeset kozaka. Stigli su vozom, a onda turističkim autobusom. Navodno su bili ansambl narodnih pjesama i igara”, kazao je u jednom intervjuu Kravčenko, koji je 12. aprila 1993. godine teško ranjen na brdu Zaglavak kod Višegrada. Intervju je zaključio tvrdnjom kako je za Srbe rat u BiH okončan porazom.

“Da, to je bio poraz. Ali tu postoje dva gledišta. S jedne strane, kada se po Dejtonskom sporazumu moralo davati velike teritorije za koje je mnogo krvi proliveno, naravno da je to primano kao poraz. Ali ipak, glavna pobjeda Srba bila je u tome što je Republika Srpska priznata. Makar i kao dio države Bosne i Hercegovine, ali je priznata! Takav uspjeh niko nije postigao, ni Pridnjestrovlje ni Abhazija. Od takvih nepriznatih država sada će samo kosovski Albanci možda dobiti nekakav status. A od pravoslavnih jedino Republika Srpska! A Republika Srpska je bila zamišljena upravo kao pravoslavna država, i pravno, i faktički. Tamo je odmah u Ustavu bio određen status Srpske pravoslavne crkve kao državne vjeroispovijesti. Odmah je vjeronauka uvedena u škole. Naravno, tamo je sada teška situacija, komunističko naslijeđe, nacionalne poteškoće, ali je svejedno tada bio zadat izvjestan vektor nacionalne pravoslavne države.”

STRELKOV U VIŠEGRADU

Jedan od najpoznatijih ruskih dobrovoljaca koji je ratovao u BiH jeste Ivan Vsevoldovič Girkin. Sebi je dao ratno ime Strelkov. Za Strelkova se nakon rata u BiH čulo prije tri godine, kada je postao vođa separatista u Ukrajini. Smatra se odgovornim za rušenje malezijskog aviona, u čijem je padu poginulo 295 ljudi. Strelkov je od novembra 1992. do marta 1993. godine bio pripadnik Drugog ruskog dobrovoljačkog odreda. Svoja ratna sjećanja objavio je 1998. godine u moskovskom listu Zavtra. Nakon BiH, Strelkov je dvije godine bio pripadnik Armije Rusije. Boravio je u Čečeniji, radio kao vojni obavještajac, pa, nakon Dagestana, dolazi u Ukrajinu.

“To je bila odlična grupa na osnovu koje se mogla izgraditi velika, snažna i ideološki motivisana dobrovoljačka jedinica. Iz niza razloga do toga nije došlo i grupa je, poslije pretrpljenih gubitaka, počela da propada, u prvom redu u moralnom pogledu. Bili smo vrlo nestručni, izuzev Edika Smirnova. U prvo vrijeme, on je bio jedini profesionalac u našim redovima. Mi tada jesmo bili diletanti, ali smo svi zaista htjeli da ratujemo, vjerovatno čak i više nego oni Srbi koji su nas tada okruživali. Izvršavali smo one zadatke koje u tom kraju, u Višegradu, više niko nije mogao da izvrši. Niko osim nas nije mogao da obavi izviđanje. Sa tog stanovišta, mi smo bili jedinica sa najvećom borbenom sposobnošću u Drugoj podrinjskoj lakoj pješadijskoj brigadi. U poređenju sa drugim odredima, bez obzira na njihovu brojnost, naša djelotvornost bila je kudikamo veća”, kazao je prije dvije godine Strelkov u razgovoru za portal srpska.ru.

“Šta je ubijalo srpsku vojsku? Odsustvo normalnog kažnjavanja i reda. Pobjeći sa bojnog polja za Srbe je bilo normalna pojava, ako govorimo otvoreno. Zar nije tako? Pa, bježali su sa bojnog polja! Bilo je gotovo nemoguće natjerati ih na juriš. A zašto? Eto, sjećaš se prve bitke, kada je na nas sa vrha otvorio vatru snajper. Dvojica Srba, koja su nosila sanduke sa minobacačkim granatama, pobacala su ih i pobjegla. A ti i ja smo ostali. Zašto? Zato što smo tako hrabri? Ne, prosto je u nama bila usađena ta disciplina.”

U vrijeme dok je Strelkov bio u Višegradu, u ovom su se gradu dešavala masovna ubistva, mučenja i protjerivanja. Ruski dobrovoljci povezivani su sa silovanjima žena u motelu “Vilina vlas”. Također, prema nekim svjedočenjima, učestvovali su u ratnim zločinima sa skupinom “Osvetnici”, koja je bila pod komandom osuđenog ratnog zločinca Milana Lukića. On je sa Sredojem Lukićem, Mitrom Vasiljevićem, Vidojem Andrićem, Momirom Savićem, Željkom Lelekom, Bobanom Šimšićem, Novom Rajakom, Nenadom Tanaskovićem, Oliverom Krsmanovićem, Draganom Savićem i drugim pripadnicima “Osvetnika” mučio, silovao i ubijao višegradske Bošnjake i Bošnjakinje.

Svjedokinja koja je preživjela silovanje u motelu “Vilina Vlas” ispričala je jednom prilikom da su ruski vojnici bili prisutni u sobi u kojoj je silovana Jasmina Alispahić. Jasmina se u jednom trenutku otrgla ruskom vojniku koji je stezao okovratnik njene krvave košulje i kroz zatvoren prozor sobe na trećem spratu skočila u smrt. Strelkov je bio dio kontingenta od oko 700 ruskih dobrovoljaca, koji su se pridružili bosanskim Srbima oko Višegrada tokom jeseni 1992. godine.

DOBROVOLJCI U UKRAJINI

Dvije decenije kasnije, onako kako su ruski dobrovoljci dolazili u BiH, na isti je način dvadesetak osoba iz Republike Srpske otišlo ratovati u Ukrajinu, na strani ruskih pobunjenika. Isti je način odlaska, iste su veze ostale. Odredi dobrovoljaca iz BiH i Srbije ratovali su u istočnom dijelu Ukrajine. U tu su zemlju odlazili preko Beograda, gdje su dobijali avionske karte za Moskvu. Iz Moskve su organiziranim transportima odlazili na ukrajinsku granicu, gdje su ih dočekivali kozaci i smještali u kampove za obuku. Uglavnom su ratovali u sastavu četničkog odreda “Jovan Šević”, čiji je komandant, Srbijanac Bratislav Živković, bio jedan od ključnih organizatora odlaska u Ukrajinu. Živković je ratovao u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Ima bliske veze s čelnicima četničkog Ravnogorskog pokreta.

Najviše srpskih dobrovoljaca iz BiH u Ukrajinu odlazilo je iz Bileće, no, bilo je među njima i osoba iz Doboja, Laktaša, Banje Luke, Teslića i Brčkog. Svi su ratovali u Ukrajini dok su u isto vrijeme tvrdili da rade za građevinske firme u Rusiji. Nije nevažno naglasiti kako je Aleksandar Kravčenko, prema obavještajnim podacima, osoba koja je vrbovala dobrovoljce iz BiH za odlazak u Ukrajinu. Aleksandar Kravčenko nakon rata je ostao živjeti u Republici Srpskoj. Imao je bh. pasoš, a parlamentarna komisija mu je 2002. godine potvrdila državljanstvo BiH. No, Kravčenko nešto kasnije, zbog straha od hapšenja za ratne zločine u Podrinju, bježi u Srbiju, a zatim i u Rusiju.