Razgovaraju u tramvaju maturantice iz osnovne škole. Prva nervozno pita drugarice: “Ko li će nam pjevati za matursko? Joj, da hoće Milan Stanković.” Druga joj brutalno uništava nadanja: “Ma nema šanse. Provjerila je razrednica, taj dan ima nastup u Zürichu.” Treća ih onda šokira izjavom: “Ja bih i voljela da neće”, da bi im ubrzo razjasnila, “znate koliko ja njega volim. Joj, zamisli da dođe! Ja bih, majke mi, cijelu noć preplakala”
Događa se da ponekad želimo loše, pa ispadne loše. Događa se i to da ponekad želimo loše, a ono ispadne dobro. Ali nikad se ne događa, mada se ponekad tako zna učiniti, da želimo dobro, a da na kraju – na onom neiščekanom dalekom koncu stvari – i ne ispadne dobro
Humanitarne organizacije hrane se golim životom, jednako kao i vlast. Kao dominantni politički obrazac, sigurnosna politika otvara vlasti preširok dijapazon djelovanja, a ako je vlast sklona provokacijama, onda ona legitimno teroristički djeluje. Stapanje politike azila i globalne sigurnosne politike može se označiti kao dio generalnog biopolitičkog procesa
Ono što se trenutno događa, ispravno je primijetio Oliver Roy, nije radikalizacija islama, već islamizacija radikalizacije unutar koje se veliki broj aporetičnih, neurotičnih i kontradiktornih procesa i problema savremenog svijeta, kao što su migracije, multikulturalizam i problem identiteta, religijski fundamentalizam i reinterpretacija sekularizma, ekonomska kriza, pa i terorizam, neumitno dovode u korelaciju s islamom, koji poslije, u jednom pervertiranom slijedu, biva označen kao generator krize, odnosno radikalizacije
“Hajd, bolan Atife, dođi na džumu, nema nas dovoljno”, zacvili. – “Pa bio sam prošlu, efendija...”, zabrunda glas iz polifone hajvanske pozadine. – “Hajd, bolan, ne možemo džumu klanjati.” – “Ne mogu, efeeendija, moram prodati ovaj mrs što sam donio.” – “Ponesi taj mrs, ja ću ti kupiti, samo dođi.” – “Ne mogu, Allaha mi, efendija! Znaš da mi treba pola sata odavde, a da ti pravo rečem, malo sam jutros i popio...” – Oj, Bože! Umalo mu nije rekao da nema veze što je popio – samo neka dođe, ali izgubi volju da više bilo šta pokušava
Nije bila sretna s Bećom, čovjekom hablešinom. Svake je godine bila trudna, nije da je Bećo držao do svog obećanja, već nije sirovina umjela zadržati pamet na okupu kad bi mu noge zadrhtale. “Šta je to, bona Šaho?”, pitali bi je u Bobovici kad bi došla svojima. Šaha bi samo odmahivala rukom: “Kog stigoše tog i j...še”
Ostavimo metafizičku antropogenezu po strani, umjesto da se svađamo, sačekajmo u miru Sudnji dan da nam se razjasne nužne nedoumice, saberu i otpišu dugovi ili eventualno naplate penali, a vratimo se konkretnom, trivijalnom zaduživanju, gdje se tačno zna ko je kome koliko dužan, kad je uzeo i kad treba vratiti. I, dakako, šta ako se taj pravi lud i ne vraća dug
Ratni je mart 1993. Od jutra pada sitna kiša, savršeno vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera
Vratio mi je u mraznom januarskom petku jednu toplu sliku: raspravljali smo na nekoj od ulcinjskih plaža da li ići na džumu. Javiše se glasovi da se iskoriste fikhske olakšice, ako ih već ima. Među njima je bio, izgleda, i moj glas. Navodno sam rekao kako trebamo ostati u minimalnom, ali spasonosnom hladu suncobrana, jer, po hanefijskom mezhebu, musafiri nisu dužni ići na džumu (bilo je ovo znatno prije znamenite fetve kojom je kupačima na plaži ukinut status musafira)
Uvijek je bilo teških vremena u kojima se slutio nadolazeći slom. Nešto se sablasno osjećalo u zraku i sve je mirisalo na svekoliku potrošenost, na suton i ugasnuće. Je li možda danas takvo vrijeme? Je li uvijek bilo? Neke su civilizacije – poput Rima u Toynbeejevoj interpretaciji – od početka bile osuđene na propast jer su same po sebi bile dekadentne
