Lucas nastavlja zanovijetati, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit”
Uništavanjem svemira, čiji tvrdimo da smo gospodari, uništavamo našu sadašnjost i našu budućnost. Nadam se da ćemo ovu jednostavnu činjenicu shvatiti prije nego što bude prekasno
– Kako se tu zadesio Kulin ban? – Ne znam, ali, razmisli malo, zar nije logično?! – Sve je u vezi s Bosnom logično, iako se svi trude pronaći nelogična objašnjenja. – Tako se inkarnirao Kulin kao igra. Kao ideja i kao alibi. – To je uvijek problem s istinom. Najlakše ju je sakriti drugom istinom. Lažnom istinom. – Ništa tome ne bih dodala
Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje
Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio
Glavninu rata proveo je u Tuzli; formirao mobilni medicinski tim i, skupa s borcima, po vrletima Majevice i Konjuha podnosio sve ono što rat sobom nosi. Njegova supruga, pak, a čemu sam bio svjedok, željela je da odu. U Ameriku. Učestalim nagovaranjima popustio je u ljeto 1994. godine. Otići u to vrijeme iz Tuzle nije bilo jednostavno, ali njegovo jevrejsko porijeklo i mješoviti brak bili su dostatni za nesmetan odlazak. I otišli su
Ima kosu plavu kao nebo, ima oči zelene kao Neretva – sjetih se pismene zadaće jednog svog bivšeg učenika. Pitao sam ga je li siguran da je Neretva zelena (O, kako li je samo divno zelena!) i poslao ga da mi donese bokal Neretve! Aaa, nije! Da jeste, nije. Da nije, jeste. Paradoks. To vam je kao moderna plavuša. Da nije plava, jeste. Da jeste plava, nije. Paradoks. A, on će, da mi malo vrati, paf, i lupi preda me displej svog mobitela. (Hoće li ovo da mi pokaže svemir? – sam se mislim.) Profesore, koje je boje haljina
Nakon što sam obavio šerijatsko vjenčanje uvodeći tako u bračne vode djevojku i mladića koje sam svojevremeno učio u mektebu, hvalio sam se starijem kolegi kako sam toliko ostario da vjenčavam svoje učenike. Kolega me je učtivo saslušao i nasmijao se: “Slušaj, mali, kad dočekaš da vjenčavaš djecu svojih učenika – a ja sam ih vjenčao koliko hoćeš – javi se”
Nakon što mu je posao ukinut, a kamile ili prodate ili puštene u pustinju, Hadži Ali je sa završetkom Američkog građanskog rata odlučio ostati u SAD-u, te se oženio s Gertrudisom Sernom ostavši predani musliman i odgojivši dvije kćerke kao muslimanke. S kamiljim avanturama iza sebe, postao je neka vrsta legende
Nekad davno, na jednoj od tzv. omladinskih radnih akcija, pravili smo predstavu. Svašta je bilo u njoj: pjesme, skečeva, pantomime... I zvala se, ta predstava u kojom smo se nastojali predstaviti, kako bi drukčije – Bosanski lonac
