Onaj koji želi da sazna, koji ispituje, nasilan je zato što ne zna. Onaj koji je progutao jezik šuti zato što zna. U onom koji ispituje budi se zaboravljeni jezik, prvotne riječi dotiču njegovu misao. On se neće zadovoljiti nijednom od običnih formula jer spoznaje koliko su lažne, on vidi riječi ispod skrame svakodnevnog govora i nespokojan je što ne može pronaći onu pravu
“Kakav je posao? Mislim, šta ćeš raditi?” – “Brodogradilište, jarane. Farbamo čamce, jahte i manje brodove. Nemam ti pojma ni ja, tako su nam rekli.” – “Znaš li to raditi?” – “Okle ću znati. Jedina jahta koju sam vidio je ona na TV-u, Abramovičeva, ali sve se nauči. Nisam znao ni zidati, pa sam zid'o; nisam znao ni bager upaliti, pa sam kasnije s rovokopačem mog'o jaje premjestit' da se ne razbije... Nauči se sve.”
Kako bi Dragan Čović uopće mogao doći u Ahmiće ako se toliko puta “slikao” i izražavao otvorenu podršku glavnim vinovnicima pokolja u tom bosanskom mjestu, prije svega Dariju Kordiću, ali i drugima? S druge strane, niko u ovoj zemlji nikada nije čuo da se unutar bošnjačkih političkih krugova slavio zločin u Trusini, niti izražavao podršku vinovnicima tog zločina, niti je sudski proces dovodio u pitanje. To je, ako ćemo cijelom slučaju prići racionalno, ono što suštinski onemogućava kako zajedničke posjete stratištima, tako i slanje poruka mira
Vojni suzavac jako se brzo širio ulicom. Trčao sam što sam brže mogao prema Mejtašu, trljao oči i kašljao. Stigavši na vrh Džidžikovca, sjetih se gas-maske koju je stari s ostatkom vojne opreme držao u ormaru. Brzo sam sletio do zgrade, utrčao u stan, maznuo gas-masku i vratio se pred CDA. Nakon nekog vremena, otišao sam cunjati po gradu. Kad sam se vratio, saznao sam da me je tražila milicija. Neko me je primijetio s maskom pa su pomislili da je to moje maslo. Sutradan sam čuo da je to Juka uradio, da malo “zabavi narod”
Po izlasku iz mezarja, premda je hladno, pravim kratak predah i sjedam na klupu. Dvije klupe dalje sjede tri momčića zagledana u telefone s poluosmijehom na licu. Muk. Niko ništa ne govori, niko od njih ne obraća pažnju na onog drugog. I tad shvatih koliko se sve i nepovratno promijenilo
– Profesor si. Možda bi mi ti znao objasniti. – Slušaj... kako ono tebe zovu? – Gelender, profesore. Zaista, Gelender mi je to ispričao. – Slušaj, Gelenderu, ne znam o čemu je riječ, a i ne zanima me. Neke druge stvari su mi na pameti. – Vidio sam da ste prelistali novine... – Svi ih listamo. Iako u njima nema ništa
Ulazim u Senadovu preskromnu, ali čistu, toplu kuću. Nigdje stola, stolice, komada namještaja, tek dvije spužve prekrivene dekom. I knjige, mnogo knjiga, uredno složenih u predsoblju, jer Senad ni police za knjige nije imao
Još se kao maloljetnik pridružio Muderizovoj jedinici, kasnije Četvrtoj muslimanskoj slavnoj brigadi, s kojima je učestvovao u svim bitkama. Otac mu je položio život kao šehid, a i sam je Esad tri puta ranjavan
Vrijeme o kojem ne razmišljamo tako se često ipak ponekad upetlja u naš život. Tako je dobilo visinu, širinu i dubinu. Tako je dobilo i svoj zub, kojim nagriza sve ono što ne želimo zaštititi, sve ono za što se nismo dosjetili da je važno. Zub vremena jeste i opravdanje i alibi
Osobi koja namjerava ostvariti prijevremeni odlazak u penziju vrijeme provedeno u odbrambenim snagama ne računa se u staž. Kako prestanak radnog odnosa, međutim, nije bio svojevoljan, nego je silom prilika bio visokomoralni čin iskazivanja patriotske odgovornosti prema odbrani zemlje, novi zakon tako je kažnjava, dok dezertere nagrađuje
