M. se tog dana pojavio pred mojim vratima kasno popodne: blijed, iznuren, ispaćenog lica i zgaslog pogleda. Avet. Jedva je stajao na nogama, pa sam priskočio, obgrlio ga, uveo u kuću, a on je, nakon što sam ga pažljivo posjeo za kuhinjski sto, na jedvite jade prošaputao: “Umirem od gladi. Pomozi”
– Ti si ono profesor, zar ne? – Taj sam. – Kako onda to? – Šta? – Sjedili smo onomad u “Išaretu” i pričali odmah nakon utakmice o našoj reprezentaciji... – Moguće je. – I dobro se sjećam šta je profesor rekao. – Aha, neki profesor! Čekaj, bolan, kako ti je ono ime... nisam ja jedini profesor u “Išaretu”... – Znam da nisi... – tu zasta i uvrlji se u mene. Činilo se da je shvatio suštinu ovog nesporazuma. – Ti si ono iz Krajine? – Jesam. – Vidiš
Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi
Pričalo se da je jednog dana došao u kuću praunuk i da je u njoj ostao. Nikad ga niko nije upoznao. Komšije ga nisu vidjele. Kao da se kuća sama održavala. Tako je nastala priča o nevidljivom susjedu. O nevidljivom čovjeku
Uz natuknicu kako su Sarajlićeve pjesme izražavale lutalački, proleterski duh nezaposlenih radnika i umnih buntovnika, Begić navodi i bizaran i tugaljiv podatak o njemu: “Napisao je mnogo pjesama koje su, izgleda, poslije njegove iznenadne smrti pred II svjetski rat, nepažnjom bile uništene. A uništila ih je, kako se moglo doznati, njegova vlastita mati, koju je neviđenom ljubavlju volio, ne znajući šta to predstavlja, ona je njegove papire spalila odlažući s njima vatru”
Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva, da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće
Na vratima se pojavi mlada, ljepuškasta djevojka i, ispostavit će se, ne baš odveć bistre pameti, živi dokaz da nam Njemačka upravo takve velikodušno ostavlja. – Dobar dan! Prikupljam potpise za dobrog i pametnog prijatelja, našeg Tuzlaka! To se zove peticija, znate?! Pa, kad skupim dovoljan broj potpisa, on će ući u Federalni parlament da ih malo razdrma?! Samo sjede i primaju velike plaće! Ništa ne rade! – A on neće veliku plaću!? Samo želi da ih razdrma!? – Hoće on veliku plaću, ali želi i da ih razdrma! Zar to nije lijepo
A Huso i Haso? Koračaju po nesklonom zemaljskom šaru, noseći svoju sudbinu u minijaturnim rečeničkim sklopovima, kao i vazda, usmeno, kao i vazda, tražeći možda onu Arhimedovu čvrstu tačku da podignu svoju Bosnu među zvijezde
Koračam ka kući, s mukom se probijam kroz nesnosni smrad alkoholnih isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen, snažno osjetih da, ovakav kakav jesam, zaista bitišem u teškoj robijašnici, pa valjda zbog toga, zbog svekolikog osjećanja egzistencijalne tjeskobe, nenadano se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao blještavo, iluminirajuće svjetlo, hazreti Mevlanin bejt iz Mesnevije
Visoko je tvrđava, visoko je groblje iznad mora. Živo slovo u vrču zemljanom, pređi zatočeni i spašeni u romboidnom hramu sa zidinama nalik na one srednjovjekovnih tvrđava u okamenjenom sluhu zbiraju vjetrove s planina, neveru s mora
