Svake večeri i po svakakvom vremenu odnosila je i ostavljala hranu na tačno određenim mjestima, pticama, mačkama i psima lutalicama. Ponekad bi u povratku, a na užas i burno negodovanje njenog ne baš tako dobrohotnog muža, u naručju kući donosila povrijeđenog psa ili mačku. Životinju bi nahranila, pružila najnužniju pomoć i njegu, potom odnosila do veterinara, vraćala je kući, zadržavala i njegovala onoliko koliko je potrebno do potpunog oporavka, i, na koncu, puštala van

I taman kad pomislih da sam uspio, da sam nadomak stolarske radnje mog druga R., nadomak mira, spokoja, ugodnog i suvislog razgovora, iza ugla, u jednoj naizgled sablasno opustjeloj uličici, bahnu pred mene, kao iz zemlje iznikao, baš onako diluvijalno, jedan od onih teških smorova, usputnih, meni poluznanih, jedan iz gomile onih koji me presreću na ulici, hvataju za rukav, zapitkuju

Džemal je bio skromne naobrazbe, ali iznimno oštrouman. Bivši, višedecenijski profesionalni kockar. Premda Tuzlak, nisam ga poznavao, jer u kockarske i slične jazbine nikad nisam zalazio, ali, u neko doba, jeste on ušao u moju životnu putanju, pa smo se tako i upoznali – u džamiji

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”