U petnaestodnevnim borbama na Majevici uništena je jedna četnička praga samohotka i tenk T-55, uz to je poginulo između 70 i 100 četnika. Zarobljeno je osamdesetak pušaka, jedan PAM, jedan PM M-84, dva MB 82 mm, dva MB 60 mm, dosta municije, jedna induktorska telefonska centrala. Zarobljen je 61 četnik, a izvučeno ih dvadeset četvero poginulih. Među zarobljenicima su uglavnom bili ugljevički Srbi, ali i jedan stanovnik Beograda
Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”
Građevina koja je prešla s jedne strane rijeke na drugu. Kakvo čudo. “To je sasvim moguće”, reče mi jedanput, dok sam mu to pričao, Alija Isaković, koji je bio i geolog. “Rijeka sebi zakrči put, nagomilavajući šljunke i veće kamenje, te joj je ne preostaje ništa drugo nego da promijeni smjer ondje gdje je lakše”
Javljaju da su dva pripadnika “Osa” zarobljena. Usred napada vidimo kako njihovi saborci iz jedinice kreću u kontranapad na taj najgori dio linije, tačno odakle su dolazile srpske snage. Pucnjava je trajala pola sata. Žestoka. Neprestana. Tu, nadomak linije, odvijala se borba prsa u prsa. “Živiničke ose”, poznate po tome što nikad nisu ostavile svog saborca u četničkim rukama, nisu to dopuštale ni ovaj put
Bacio sam pogled na naslovnicu Večernjih od 30. septembra 1970. Za oko mi je zapeo veliki naslov: “Sejači šovinizma iz Beograda i Zagreba, str. 2.” Neka šuhva! Platih novine i odmah ih pred kioskom otvorih. Na drugoj strani, u vrhu, nađoh najavljeni članak. U podnaslovu spominju trojicu “sejača šovinizma”, srpskog generala, mostarskog profesora Hrvata i – čovjeka pod mojim imenom, “mladog pesnika Ibru Kajana”
Ulazim u mezarje, oprezno, polahko, koracima mehkim kao pamuk, zemlju da ne povrijedim u kojoj počivaju nedužno stradali mladići i djevojke
Kad smo se usred noći zaustavili kod ovog mjesta, kondukter je išao od vagona do vagona i objašnjavao šta se dogodilo: neka mala lokalna kompozicija iskočila je iz šina i načinila popriličnu štetu. Učinilo mi se da vidim tu čudovišnu lokomotivu koja ruši sve pred sobom dok se nije prevrnula. Nastavka vožnje nema dok se pruga ne popravi
Na cesti se sukobljavamo. Ginu nam dva momka, ali uspijevamo se provući između kuća i ući dublje u selo. Odvojili smo se u manje grupe. Izlazeći na uski put s još šest momaka, odjednom mi sinu u glavi – dedo Zaim i nana Saha, šta li je s njima, je li im neko uspio javiti na vrijeme
“Čitam tvoje tekstove. Puni su gorčine. Žao mi je što živiš promašen život, ali sam si kriv. Nikad nisi, a zato što si se čvrsto držao tih tvojih besmislenih etičkih principa, percipirao život kao pragmu, kao datost, a nisi navlačio ni masku kad je to potrebno, a to je, ako nisi znao, modus operandi za uspjeh u životu. Zato i jesi tu gdje jesi – nigdje”
Takav jedan slučaj nikad nisam zaboravio. Došao je jedan čovjek i napadno stao ispred mog rođaka s kojim sam se igrao. I inače je taj čovjek bio golem i goropadan. A sad gnjevan. Grmio je na mog rođaka koji je uzaludno nešto pokušavao reći. “Zgužvat ću te u čavrndiju!” Zbilja opasno zvuči. Još je gore bilo to što nisam znao šta je čavrndija. A nisam se, naravno, usudio pitati. Mnogo godina kasnije sam saznao značenje i sad mi je prijetnja izgledala još gora. Kako nekoga staviti u čavrndiju? Načiniti od njega zvrk? Ili nešto tome slično
