U godinama koje su slijedile, brat je, ko bi sad znao zbog čega, prestao “kristalizirati” pravdu iz nepravde, smirio se i povukao. Također, protokom vremena naši susreti bivali su sve rjeđi, razgovori sve škrtiji i usiljeniji, a tako je i danas. I tako, valjda, treba biti
Po izlasku nakon namaza, ispred džamije, izverzirano molećivih pogleda, stoji cijela gomila prosjaka. Uglavnom asocijalna dječurlija: bosonoga, odrpana, poput ptica grabljivica, nasumice nasrću na oznojene džematlije, izgovaraju instruirane prosjačke formulacije, neke i s jakim psihološkim prizvukom, poput: “Allah zna da imaš; grehota je da mi ništa ne udijeliš; daj mi nešto radi zdravlja i sreće tvoje djece”
Riječ derviš perzijskog je porijekla, prevodi se i tumači kao siromah, ali ne u doslovnom smislu, nego u odnosu na neizmjerno bogatstvo Uzvišenog Boga. Isto tako, riječ derviš složenica je čiji semantički sadržaj simbolizira put ka približavanju Bogu. Der ili dar znači vrata, a viš prag. Eh, sad, da bi se otvorila vrata Božijeg zadovoljstva i ušlo u predvorje Njegove milosti, potrebno je prekoračiti “prag”, a u derviškoj terminologiji prag označava ovaj svijet i sve njegove izazove i opasnosti
Takvu mračnu, nemilosrdnu Tuzlu poznajemo samo mi, Tuzlaci, zatočeni u ovom zaboravljenom kazamatu poluotvorenog tipa, obespravljeni, obezvrijeđeni, poniženi. Biti Tuzlak u Tuzli teška je kazna. Biti obrazovan, darovit Tuzlak još teža. A biti principijelan i ljudskosti odan Tuzlak ravno je suicidu
Brzo je shvatio šta je mahala i kako se u mahali opstaje i, premda još uvijek dijete, odličan je glumac i improvizator. Sa svima je dobar, svima gromko i nasmiješeno uzvikuje pozdrav koji to nije, te mu, kao stari, prekaljeni mahalac, predviđam uspješnu, možda čak i blistavu šanersku karijeru
Dok ulazimo u Vogošću, otvaram torbu: moje knjige namijenjene njoj, naše zajedničke fotografije i šta sve ne, sve je tu, ništa od toga nisam joj dao. Zaboravio sam, a i ona
Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje
Otac je promućurno i na vrijeme shvatio da Tuzla, ta uzavrela košnica u kojoj se stjecajem okolnosti našao, nije ništa drugo do pravi pravcati komunistički El Dorado, zlatni rudnik za podobne i lojalne podanike režima, pa se brže-bolje upisao u komuniste, te, bistar i prodoran, kakav je već bio, brzo napredovao i u sektoru rudarstva i energetike napravio pristojnu karijeru
Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao
Kišonosni oblaci došli su iz pravca Majevice, a od oluje ni traga. A bila je tako sigurna i samouvjerena, tako sigurna da sam skoro povjerovao kako Majevica postoji samo zato da bi nam olujni vjetrovi s nje skršili stabla i porušili krovove – bilo je zadnje na šta sam pomislio, a potom sve oko mene naglo izgubi konture i poput plašta prekri me teška tišina i uspokojavajuće magline sna
