Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”
Ova priča, na koju, dakako, nisam nimalo ponosan, bljesnula mi je u glavi poput munje u mrkloj noći tokom nenadanog susreta i razgovora na ulici s kćerkom mog prijatelja. U najkraćem, doživjela je težak emotivni krah i ne zna kako se nositi s tim
Sreće kakve već jesam, odmah po ulasku, korak-dva od vrata, doslovno nalijećem na usputnog poznanika N. i nekog nepoznatog mi lika skupa s njim. Vidim, odnosno čujem, da sam N. prekinuo u zažarenom naklapanju o njemu omiljenim, napabirčenim sufijskim temama, uočavam i obavezni poluosmijeh, kojim nastoji svojoj retoričkoj šupljari dati dodatnu notu uvjerljivosti
Dok koračam po Koraju glavnom cestom iz koje se račvaju putevi ka mahalama, a ima ih šest, osim što po ko zna koji put ustvrđujem da je sve oko mene novo, neprepoznatljivo (što, opet, uopće nije čudno, četnici su 1992. godine ovo prelijepo mjesto opljačkali, spalili i doslovno sravnili sa zemljom), i osjećam i uočavam da je život, pulsirajući, svekoliki život, u ovom mjestu gotovo pa presahnuo: na ulici i u avlijama nigdje nikog, ama baš nikog
On me kratko i ljutito pogleda, zausti da nešto kaže, pa odustade, okrenu se i bez pozdrava ode. Krenuh i ja. Pod nogama mi škripi zaleđeni snijeg, u ruci držim cipele kojima će se neko iskreno obradovati, a u glavi mi odzvanja samo jedna misao: ko sam, šta sam, odakle sam
Držim u ruci njegovo pismo napisano i odaslano 1996. godine. Čitam ga i, premda sam o Flanaganu već pisao, naprosto ne mogu odoljeti snažnom porivu da ga se ponovo prisjetim, napose njegovog pisma. Evo ga: “Dragi prijatelju, nadam se da si živ i da si na istoj adresi koju si mi svojedobno dao, a ako nisi (mislim živ, čuo sam za rat u Bosni), moje molitve su s tobom”
Ulazim u mezarje, oprezno, polahko, koracima mehkim kao pamuk, zemlju da ne povrijedim u kojoj počivaju nedužno stradali mladići i djevojke
“Čitam tvoje tekstove. Puni su gorčine. Žao mi je što živiš promašen život, ali sam si kriv. Nikad nisi, a zato što si se čvrsto držao tih tvojih besmislenih etičkih principa, percipirao život kao pragmu, kao datost, a nisi navlačio ni masku kad je to potrebno, a to je, ako nisi znao, modus operandi za uspjeh u životu. Zato i jesi tu gdje jesi – nigdje”
Kad sam se nakon angažmana u Umjetničkoj četi, nekako pred kraj rata, javio na posao u Mejdan, smjeste me u kancelariju u kojoj je bilo pola tone krompira i dvjesto kila luka, nema telefona, nema grijalice, tu me smjestili i ja isti dan napustim posao. “Daj mi”, rekoh, “molim te, knjižicu.” “Ma šta ti je”, kaže ovaj direktor, sad on mene k’o savjetuje, ja budala, on pametan, svi su me nešto za budalu smatrali i tako ja to napustim
Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje
