Pred početak turnira nismo imali nikakvu dogovorenu strategiju, samo smo se pojavili u raznobojnim trenirkama i poderanim patikama i preskočili ogradu FIS-a. Roman je dobro branio, Abidin je ševao sve odreda i proturao loptu kroz noge kome je stigao, Sabahudin je polako uvodio red ispred kaznenog prostora, a ja sam se držao sredine terena i gledao da mnogo ne smetam
Tamo neke 1990. godine kod nas se na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu desio crnac. Jednostavno se pojavio na večernjem aktu, sjeo među nas i počeo crtati. Siguran sam da je bilo onih koji su prvi put uživo vidjeli nekog ko je tako izgledao. Taib, Sudanac, bio je tih i sramežljiv, lakovjeran i prostodušan. Bilo ga je stid obraćati se djevojkama. Bio je nespretan i nesnalažljiv, ali se na neki čudan način uklopio i brzo postao omiljen i zabavan
Obukoh se i iskradoh napolje pokraj recepcionera koji je zijevao. Nije mi smetala kišica koja je sve natapala. U gomilama smeća dominiraju jelke kojima sudbina nije namijenila dug život, a do prije neki dan prodavane su po cijeni od 50 dolara za komad. Šutao sam odbačeni plastični šešir na kojem je pisalo “Happy new year”. Sve dok nije odletio pod parkirani automobil. Postnovogodišnja depresija osjećala se u zraku, ljudi kao da su se umorili od praznika i zasitili nerada. Možda bismo baš sad svi trebali krenuti na godišnji odmor
Tih dana nije bilo mnogo pucnjave, samo su avioni NATO a parali nebo u brzim preletima. Pogledom sam ih ispraćao i zamišljao šta li taj pilot radi kada nakon pet minuta leta od našeg jada i čemera sleti u bazu “Aviano”. Ono, izađeš iz aviona, protegneš se, proćaskaš koju s mehaničarima, potpišeš neke papire, daš izvještaj pretpostavljenima i onda bjež’ napolje, u grad, na pravi pravcati italijanski kapučino uz novine i cigarete
Ulica u kojoj živim pravi je Alan Ford, kao da su autori stripa Magnus i Bunker baš ovdje boravili i kupili inspiraciju. Na jednoj njenoj strani žive, uglavnom, bjelačka srednja visoka klasa i bogataši, a na drugoj crnci, Latinosi i ostali osuđeni na tavorenje u bijedi, neimaštini i pretilosti
Teško je reći kada me je piromanija uhvatila, možda sam je fasovao posmatrajući svog oca dok je strpljivo i iskusno potpaljivao peć “Kreka Weso” kad bi zima udarila kroz procjepe na vratima i prozorima. Nisam kriv za požar na Čaršiji 1973. godine, bio sam odveć mali, iako ni to nije apsolutno isključeno
Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji
Posmatram te nesretne kataloge (koje sam nekada oduševljeno prelistavao) i razmišljam o uzrocima i logičnom kraju svoje umjetničke karijere. S njim je došlo i veliko olakšanje, ne moram nastaviti raditi stvari u čiju vrijednost i integritet više nisam siguran
Nakon brijanja, dugo u nevjerici gledam u lavabou ostatke sijede brade koju voda nije odnijela. Zašto sam tako brzo omatorio? Šta se dogodilo? Pijesak života kopni iz gornjeg dijela pješčanika. Koliko brijanja još imamo? Koliko košulja još treba opeglati? Sat otkucava, sve se bliži logičnom kraju
Fascinacija Amerikom ranih je osamdesetih bila na vrhuncu, svako je znao da su američka auta najbolja na svijetu, njihova košarka također, svi su željeli nešto američko, ali nisu znali kako do toga doći. Tu želju za nečim površnim i u suštini nebitnim do kraja rasplamsala je serija Dinastija
