Negdje na početku rata u toj istoj zgradi momak moje sestre izgubio je svoj mladi život u nekoj bezazlenoj i nesretnoj situaciji. Rukovanje oružjem nikad ne završi dobro, uvijek se nešto zaboravi, previdi, posljedice ostaju tu da još dugo vremena zadaju nesanicu i nemir svima koji su to gledali svojim očima, ili su u to na bilo koji način bili umiješani
Objašnjavali smo jedni drugima u dugoj i zadimljenoj večeri godišnjice mature ko smo i šta smo nakon tih mukotrpnih trideset godina dobrovoljne razdvojenosti. Poslije nekog vremena, sve je izgubilo smisao, vratili smo se u kolotečinu izgubljene mladosti. Bilo nam je jasno da se posljednji put gledamo, da nema te sile koja će nas ponovo skupiti zajedno u istom broju i na istom mjestu. Brojali smo minute
Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja zaglavljenom u blatu. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam”
Snimljeni materijal bio je zastrašujući primjer policijske brutalnosti. Ulice su bile natopljene krvlju, palice nisu birale koga će udariti. Na kraju su ga strpali u neki zatvor u Bronxu tražeći da preda sve svoje trake
Ne mogoh više gledati oko sebe, spucao sam i taj nesretni treći tanjir (od kojeg se deblja) sa “šveCkog” stola. Vratih se istim hodnikom nazad posmatrajući ljubičaste fotelje u lobiju, grupu Korejanaca kako guraju sitninu i kupuju čokolade iz mašine, prazne stolove s računarima za iznajmljivanje, plastične kauče u koje nikad niko nije sjeo. Uđoh u svoju sobu, navih sat da me probudi, upalih televizor i na jednom jedinom kanalu (daljinski nije imao baterije) odgledah neku reprizu dosadne utakmice Bundes lige. Prije nego sam klonuo, razgledah dobro sve oko sebe
Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom
Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe
“Gospodine, osjećate li jake bolove u grudima? Bole li Vas neki drugi dijelovi tijela? Povraća li vam se?” Uspio je odmahnuti rukom skupivši snage za kratak odgovor pokazujući pritom prstom u predjelu jetre: “Imam rak. Imam još jako malo vremena. Ne morate zvati hitnu pomoć”
Posmatram sve te stvari, raznorazne sitnice, knjige, gitare, odjeću, igračke kojima sam se okružio. Neke imaju upotrebnu vrijednost, neke vise u zraku, a neke su samo ukras. Kakva li je njihova budućnost, gdje će sve to završiti? Jednog dana, kad više ne budem tu
Sjedim i razmišljam o svim niskostima i predrasudama koje su me pratile kroz život. Sjećam se svog rasizma i svoje ksenofobije, pljuvanja na češke šatore, smijanja dok su maltretirali “šiptare” u JNA, gnušanja zbog dolaska prvih Kineza u Sarajevo, izbjegavanja da u metrou sjednem pored crnaca i Meksikanaca
