Ovih se dana Hrvati i Srbi u Hrvatskoj mire, jedni idu na obilježavanje “Oluje”, a drugi na obilježavanje stradanja srpskih civila tokom “Oluje”. Iako je hrvatsko-srpska pomirba pozitivan događaj za demokratiju, štaviše, ipak govorimo o historijskom apsurdu, jer s Bošnjacima koji su dizali zastave i masovno krvarili za Hrvatsku, u isto vrijeme, vodi se teški medijski i verbalni rat. Razlog je dodjela odlikovanja predsjednika RH Zorana Milanovića gardijskim brigadama HVO-a i Specijalnoj policiji MUP-a Herceg-Bosna za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu. Odlikovanja je primio njihov zapovjednik general Zlatan Mijo Jelić, bjegunac od pravde protiv kojeg je u BiH dignuta optužnica za teške ratne zločine. No, na tome se nije stalo jer hrvatski predsjednik MIlanović je grubo negirao haške presude za Udruženi zločinački poduhvat, a uz to je ponovio sada već mitomanijsku hrvatsku tvrdnju da je Hrvatska navodno oslobodila Bihać i spriječila da postane nova Srebrenica. Zato smatramo sasvim opravdanim da iz arhive izvadimo tekst Feđe Šehovića, jednog od najvećih hrvatskih i bošnjačkih književnika koji je svojim djelom višekratno zadužio i Hrvate i Bošnjake, a u Dubrovniku bio i ostao jedno od najvećih imena u ukupnoj historiji kulture tog grada. Šehović je, krajnje nezadovoljan odnosom prema Bošnjacima braniteljima u tom gradu, 1995. godine napisao “Otvoreno pismo generalu Janku Bobetku”. Iznio je tada (ali i danas) zapanjujuće činjenice o ulozi Bošnjaka u obrani “hrvatske Atene”. Dvadeset i pet godina kasnije kao da se ništa nije promijenilo, Bošnjaci u Hrvatskoj i dalje “žive kao prokleti” dok se hrvatska službena politika, umjesto zahvalnosti i prijateljske ruke, nesmiljeno svađa sa njihovom matičnom domovinom, ponižavajući ju i negirajući ratne zločine.
