Da, tačno je da sam na meti kritika nekih političkih stranaka koje su protiv SDA. Ali je to sa njihove strane i prilično glupo. Pa oni mene reklamiraju i promoviraju besplatno. Oni su me proizveli u navodnog kandidata. Već sam govorila da mi se ukazuje previše medijske pažnje. Ja sam obična žena. Nećete me sresti nigdje gdje ne moram biti. Puno radim i osim kuće i KCUS možete me sresti u supermarketu, na pijaci. Volim da radim.
Kako je zapravo Dujmović ostao jedini predstavnik ljevice, očekuje se da će u drugom krugu homogenizirati taj dio političke scene i uspjeti poraziti HDZ-ovca Frankovića. Baš kako su ankete i govorile. Ako tako zaista i bude- Dujmović će od početka juna, kao prvi rodom izvan Dubrovnika, voditi ovaj slavni i drevni grad. A njegova će supruga Lejla, s kojom ima sinove-6-godišnjeg Davida i 3-godišnjeg Daniela i koja je također rodom Zeničanka, postati prva dama Dubrovnika.
“Mislim da bi Evropska unija trebala biti mnogo glasnija i da treba reagirati na revizionizam kakav trenutno pokreće Dodik. Evropska unija treba insistirati kod političkog rukovodstva Srbije da prihvate sve činjenice koje su utvrđene tokom postupaka u Hagu, a ne da nastavljaju s negiranjem onoga što je utvrđeno i već dokazano”, smatra Vetlesen
Brat odbjeglog osuđenog ratnog zločinca Dominika Ilijaševića Come stigao je na večeru u prigodnoj crvenoj jakni. Zaimov jaran Marinko također ima iskustva s bh. pravosuđem. Marinko je osuđivan, doduše, na niže zatvorske kazne od brata koji se već godinama skriva od bh. pravosuđa.
U povodu 110. godina od rođenja Pašage Mandžića, jedne od najutjecajnijih osoba u sjeveroistočnoj Bosni od završetka Drugog svjetskog rata do isključenja iz Saveza komunista 1975. godine, narodnog heroja i prvoborca, objavljujemo pismo u kojem je 1973. godine pozivao da se “otvoreno progovori o revoluciji” jer je dotadašnje pisanje o tome umnogome bilo “nekritičko i netačno”. Mandžić je smatrao da je potrebno iznijeti istinu o formiranju “četničko-partizanskog štaba”, smatrajući da je time napravljena osnovna greška, uzrok svih “pojava deformacija” i svega što se ondje događalo 1941. i u prvoj polovini 1942. godine
Znajući da joj se trese stolica i da je ovog puta situacija ozbiljna, dekanesa je primijenila najlakšu metodu poznatu ovdašnjim medijima – kada ti ne ide po planu, kada je nešto nakrivo, za sve optuži direktoricu KCUS-a prof. dr. Sebiju Izetbegović koja, navodno, iza svega stoji kao siva eminencija
: Je li povećanje akciza uistinu neophodno za izgradnju puteva, pitanje je na koje odgovor trebaju ponuditi ekonomski stručnjaci, a šta je Šemsudinu Mehmedoviću, Salki Sokoloviću, Sadiku Ahmetoviću i Senadu Šepiću važnije, vlastita pozicija nakon 2018. ili sve moguće putne komunikacije u BiH, uopće nije upitno. Samo su naivni skloni povjerovati da su se o spomenutoj odluci izjašnjavali vodeći računa o interesima građana
Izmjene koje su predložili iz Kluba delegata hrvatskog naroda neprihvatljive su, dugoročno štetne, pa čak i opasne. To je koncept potpuno suprotan konceptu sadržanom u odlukama Evropskog suda za ljudska prava: umjesto integracije bh. društva, dostizanja jednakosti svih građana na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, prijedlog Kluba hrvatskih delegata uvodi podjele birača po etničkom principu, uspostavlja teritorijalizaciju etnički određenih birača i vodi podjeli našeg društva na osjetljivom pitanju izbora, što je predtekst za neke nove teritorijalne podjele
Izvještaj ocjenjuje da “referendum nije po standardima Vijeća Evrope”, da bi dodao zlokobnu (i isto toliko u historijskom kontekstu besmislenu) rečenicu: “Zakonski okvir bio je neadekvatan za održavanje zaista demokratičnog procesa.” Evropa (i njene institucije) ne mogu prežaliti što gülenistički puč 15. jula prošle godine nije uspio (naravno, sve u cilju povratka u “demokratske okvire” na kakve je Zapad navikao u Turskoj)
Moj je odgovor, sada već klišeizirani, na pitanje kako se osjećaš u Turskoj, ili kako si primljen u Turskoj: “Od prvog sam se dana ovdje osjećao bolje i prijatnije bez znanja jezika, nego u Mađarskoj sa znanjem jezika”. Dvije napomene, prvo: kliše je istinit, i drugo: ne dam ništa loše na Mađarsku i Mađare. Budimpeštu, u kojoj sam proveo malo više od sedam prvih godina migracije, i dalje volim od sveg srca. Međutim, istina je da različiti mentaliteti postoje i da su neki više kompatibilni, a neki manje.
