Razlog što se postepeni genocid nad Palestincima relativno neometano dešava sada već 69 godina leži, između ostalog, i u tome što je Izrael uspio nametnuti velikom dijelu svijeta mit o svom nastanku i historiji. Nova knjiga Ilana Pappea, koja je izašla upravo tokom tenzija oko Al-Akse, bavi se dekonstrukcijom tih mitova, što potvrđuje i sam naslov: Deset mitova o Izraelu
Intervju prof. dr. Miroslava Tuđmana, objavljen u 1395. broju Globusa, bio je povod oštre reakcije SDA Hrvatske. Ovo je do sada jedina zabilježena reakcija neke od brojnih bošnjačkih institucija u Hrvatskoj na medijsku kampanju u režiji hrvatskog HDZ-a. Međutim, ostaje za vidjeti hoće li se u narednim danima uspavani Bošnjaci u Hrvatskoj probuditi te se udostojiti reagirati na tvrdnje hrvatske predsjednice o postojanju 10.000 islamskih radikala na hrvatskoj granici ili će se i dalje uljuljkavati u teze da između Hrvata i muslimana (Bošnjaci se više ni ne spominju u javnom životu) u Hrvatskoj vlada idealni suživot
“Nikola Špirić je na nekorektan način htio da politiku uvuče u operativni rad Agencije. On je uzeo konkretne predmete, tražio da se s nekih skine oznaka tajnosti kako bi se učinile dostupnim informacije koje su po prirodi posla tajne. Šta je pozadina? To je bio način da se politički počne upravljati OSA-om. Ako uzmete u obzir da su od strane političara napisana imena ljudi na čijem zaposlenju u OSA-i insistira politika, onda shvatite da oni žele imati svoje ljude tamo. Boje se, pretpostavljaju da OSA i njih raskrinkava u kontekstu nekih političkih afera, a oni ne mogu da dođu do tih informacija”
U potpunoj ostrašćenosti nastoji se izvesti “ključni” zaključak da Neum nikako nije bosanskohercegovački teritorij. Ma kakav izlaz na more, kakva luka, kakvi bakrači?! Odriče se bilo kakva pomisao da je taj gradić u vezi s Bosnom i Hercegovinom i njenim narodima. Na koncu, prispodobljava se ekskluzivno pravo da niko drugi sem Hrvata tamo ne smije isticati svoja vjerska prava, da je nemoguće u sredini gdje su oni većinski drugima i pomisliti na gradnju vjerskog objekta i organizaciju vjerskog života
Kako su i na koji način “stiješnjeni” današnji neokomunisti, baš i nije najjasnije, pogotovo kada, primijetili smo ovih dana, podržani od opozicijskih stranaka i medija, imaju i slobodu i pravo prijetnjama i nasiljem nesankcionirano gušiti slobodu govora neistomišljenika i pojedinaca, navodnih pripadnika “režima”. Neće li biti da je ta umišljena klaustrofobija koju osjećaju ustvari jed, ogorčenje i žal tzv. sekularne, anacionalne i antinacionalne crvene buržoazije (i njenih ideoloških potomaka), koja je navikla da kao avangarda vlada nad “primitivnim zaostalim masama” i koja je, dolaskom demokratije i višepartijskog sistema, izgubila tu nasljednu privilegiju
Ludilo umjetnih i nasilnih podjela među Bošnjacima
Ima li Američka ambasada moralno pravo izražavati svoje duboko razočarenje što je škola u Dobroševićima nazvana po “kontroverznom” Mustafi Busuladžiću ako znamo da u Sjedinjenim Američkim Državama postoje najmanje četiri biste četničkog generala Draže Mihailovića, da je o njemu Twentieth Century Fox 1943. godine snimio film Chetniks! The Fighting Guerrillas, da se njega “glorificiralo” na naslovnoj stranici časopisa Time, da mu je američki predsjednik Truman 1948. godine posthumno dodijelio “Orden za zasluge” i da se nijedna američka administracija od toga nije ogradila, štaviše, omogućeno je nesmetano djelovanje četničkog pokreta u SAD-u od Drugog svjetskog rata do danas
"Pa dobro, zar vi ne vidite ove Arape, Turke, Irance i koje sve istočne narode koji vršljaju po našim čaršijama, onako neobrazovani i nekulturni? Pa, gdje vi živite?”
Intervju koji je nedavno general Mustafa Polutak dao magazinu Stav bio je povod za nervozno reagiranje, bjesomučne napade, ali i teške optužbe. Neke od najtežih jesu one da je Polutak “dobar dio agresije na BiH” proveo u redovima JNA, da im je predao oružje iz kasarni kojim je kasnije razarano Sarajevo, te da je bio drugi čovjek komande HVO-a u Kiseljaku
Ako kažemo da su odavno putevi uzani, kolski i u katastrofalnom stanju, onda nećemo pogriješiti; ako kažemo da su ljudi stoljećima koristili bunarske, izvorske i riječne vode za potrebe domaćinstava i gazdinstava, onda smo u pravu; ako kažemo da u Petnjici struje nekad nema i po dan-dva, ako kažemo da su zdravstvena i drugi vidovi zaštite na veoma niskom nivou, nismo daleko od istine itd. Da je najteži dio životne stvarnosti ne toliko u opustjelim selima koliko u praznoj duši, svjedoče nam stari ljudi – posljednji čuvari ognjišta
