Presuda Prliću i drugima ne može donijeti katarzu, ali može joj biti povod. Katarza uvijek dolazi iznutra, kao autentični izraz vlastitog suočenja sa svojom prošlošću. Katarzu je moguće pratiti i na razini jednog društva, ne samo pojedinca, a možda najbolji primjer za to jesu njemačko društvo i država. Slika Willyja Brandta, kancelara poslijeratne Njemačke, dok kleči pred spomenikom žrtvama Varšavskog geta metafora je katarze
Najvažnije pitanje, zbog kojeg su “mirovni aktivisti” i otpočeli problematizaciju spomenika, jeste prenošenje informacija i formiranje kolektivnog sjećanja. Da bismo bolje shvatili agende onih koji predlažu mirenje po cijenu zaboravljanja, dovoljno se zapitati šta bi dolazeće generacije mogle naučiti iz mirotvornih “give peace a chance” spomenika kakve Ćurak predlaže, a šta bi mogle saznati i naučiti iz onih koji bi simbolički jasno saopćili šta se desilo, kada se desilo, ko je napadao, a ko se branio? Šta šalje jasniju poruku, šta je važnije saopćiti, šta je bliže istini?
Porodica Hameda Mešanovća prošla je brojna iskušenja u posljednje dvije decenije. “Imam nepokretnog brata koji je mlađi od mene. On je 1984. godište. Nakon pada Srebrenice, babo mi nije došao preko šume. Brat je prije pet godina ostao nepokretan. Nedugo nakon toga, mati mi je umrla. Imam ženu i troje djece. Dvoje idu u školu, treće ima četiri godine”, kaže nam. Uprkos svemu, Mešanović se ni u jednom trenutku ne žali
“Zgrada koja je stradala u požaru naša je najveća zgrada i mi je nazivamo 'srce bolnice'. Tu su nam kompletna dijagnostika i glavnina hirurgije, interno, ginekologija itd. Ta zgrada ima kompletnu stolariju završenu. Ove smo godine završili drugu zgradu po veličini i nju najviše koristimo. I ona ima kompletnu stolariju završenu. To smo uradili sredstvima dobijenim od TIKA-e, naših ljudi iz dijaspore i naših građana iz Bosne i Hercegovine”
Prvi korak ka svemu onome čemu čovjekova nutrina teži jeste usvajanje umijeća slušanja. I učenja. Iskrenog. Otvorenog. Bez tog iskrenog slušanja, nemoguće je govoriti, pričati, besjediti. Jesmo li usvojili umijeće slušanja? Znamo li slušati sagovornika? I biti svjesni da onaj koji ne zna slušati ne zna ni razgovarati, a onaj ko ne zna razgovarati nespreman je na dijalog bez kojeg je nemoguće pronaći svoga iskrenog i savršenog sagovornika
Tačno je da sam s Mirsadom Ćatićem, Fadilom Đozom i Mirzom Huskićem otišao u Trnovo, gdje mi je Mirsad Ćatić načelno dao zadatak oko izviđanja jednog pravca u cilju pripreme za naredna borbene akcije. Poslije toga, Mirsad Ćatić, Đozo i Mirza Huskić odlaze ka Goraždu a ja s moja dva borca i komandantom zeničkog bataljona ostajem u Rajskom Dolu kod Trnova, što je oko 30 kilometara daleko od mjesta gdje je pucano na Ćatića, Đozu i Huskića.
U vremenu kad je Bošnjacima bilo uskraćeno pravo na vlastito ime i na ime svog jezika, Bosanski pogledi insistirali su na ideji bošnjaštva. Nije to bio samo poziv na povratak nacionalnog imena jednom narodu već i poziv na demokratizaciju jugoslavenskog društva i, iznad svega, poziv na jednak tretman svih narodnosti koje su živjele pod jugoslavenskim komunističkim režimom
U krivičnoj prijavi koju je protiv mene podnio Munir Alibabić, kreator i autor mog progona kroz institucije službe državne bezbjednosti, naglašeno je da sam izazvao rat u Mostaru, da se specijalna jedinica raspala poslije mog odlaska iz Mostara i još mnoge druge laži. To je notorna laž koju su moji saborci u ulozi svjedoka na sudu već demantirali, ali opet će i tako još jednom osramotiti tog lažova i petljanca
Optuživali su me da radim za KOS iako su upravo oni bili KOS-ovci i u prethodnom sistemu radili na poslovima kontraobavještajne zaštite, tako da su, mučeći mene, slavili svoj uspjeh izbjegavanja odgovornosti za ono što su radili u bivšoj Jugoslaviji. Tjerali su me da priznam da u BiH postoji organizirana špijunska mreža i da sam ja u toj mreži, da je Fikret Muslimović na čelu te mreže i da su u njoj također Mustafa Hajrulahović Talijan, Kemo Karišik, Agan Haseljić, Nedžad Ajnadžić i još mnogi drugi, uglavnom oficiri bivše JNA. Također su me tjerali da priznam da sam planirao ubiti predsjednika Aliju Izetbegovića, te da sam za to dobio novac, da bi mi kasnije nudili da stvarno ubijem predsjednika Izetbegovića, te da će mi sve biti oprošteno i da će me poslije skloniti negdje u inostranstvo
Uviđam da neću moći voziti skroz do North Caroline, uhvatit će me mrak, a po mraku nije džaiz putovati ni u svojoj a kamoli u tuđoj zemlji. Opet pošaljem poruku Šehi: “Imaš li, bolan, koga na Flordi da noćim?” Brzo odgovora: “Imam, Seniju, kćerku nane Fate Orlović.” Senija me zove. “U Atlanti sam, izvini, molim te, ali svrati u Jacksonville kod S., sad ću ga zvati da te nazove.” I čovjek me zove. “Nema problema, tu sam.” Šalje mi adresu
