Između hrvatske “Deklaracije” i srbijanskog “Predloga za razmišljanje”
Službena jezička politika u Bosni i Hercegovini nakon Drugog svjetskog rata počela je 8. januara 1946. godine, kada je u Službenom listu objavljen Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, u kojem se na jezik odnose odredbe iz članova 14. i 114. U tom je ustavu ime službenog jezika bilo srpski ili hrvatski jezik. To je bio početak državne i republičke jezičke politike, koja će se poslije ispoljavati na različite načine, a vrlo često i odlukama Centralnog komiteta i različitih organa Saveza komunista BiH. Najveći broj aktivnosti Saveza komunista BiH koji su bili u vezi s jezičkom politikom proizlazili su iz “jezičkih” odnosa Srba i Hrvata izvan BiH, koji ni nakon Novosadskog dogovora nisu mogli biti odraz proklamiranog bratstva i jedinstva. Pokazuju to i dva dokumenta – Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i Predlog za razmišljanje, čiji su odjeci uzdrmali i jezičku situaciju u BiH