Ali zato, nevjerovatno ali istinito, u domovima zdravlja nema RTG filmova jer su istekli ugovori za njihovu nabavku. Ako vas, dakle, zaboli zub, “možete se slikati”. U privatnoj ambulanti. I nije to jedini medicinski materijal kojeg nedostaje. Ako se, pak, razbolite toliko da neko iz doma mora doći do vas, neće moći ni to.
Prošla sam golgotu u vrijeme prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića. Pa ne možete javnu zdravstvenu ustanovu smatrati svojom privatnom prčijom. To nije etički. Pored toga, primali su se ljudi koji ništa ne znaju raditi. Činilo mi se kao da sam došla na neko stratište jer je Klinika za očne bolesti u potpunosti bila devastirana. Iz KCUS-a su otišli ljudi koji ne mogu pratiti sistem časti i poštenja. Ništa nije stalo kako su pojedinci otišli iz KCUS-a, nijedna procedura ni metoda. Sve radi perfektno
Dževa Avdić imala je 9 godina kada je s majkom i bratom izbjegla iz Srebrenice. Bio je to 12. juli 1995. godine. Nakon posjete Potočarima i spomen-sobi 2013. godine, piše knjigu pod naslovom Moj osmijeh je moja osveta, u kojoj opisuje svoje odrastanje nakon genocida. U međuvremenu izlaze drugo izdanje, prijevodi na engleski i perzijski jezik, a uskoro se očekuje i štampanje knjige na Brajevom pismu. Dževa kaže da sjećanje na Srebrenicu više ne smije biti jad i čemer, mora biti snaga, dostojanstvo, čak i osjećaj ponosa na svoju bol
“Uh, Šljivovica je bila gadna. To je valjda nekad bila neka fabrika. Prva dva-tri mjeseca bilo je baš loše. Nisu dali Crvenom krstu da uđe. Hrane nije bilo. Dnevno smo dobijali jednu konzervu ribe zvanu ‘čamac’, koja je išla na nas četvericu. Osim toga, dobijali smo po jednu krišku hljeba. Nikad nisam mogao shvatiti kako su uspijevali da isjeku onaj hljeb onako, jer kroz tu se krišku hljeba faktički vidjelo. To je bio obrok za 24 sata”
U početku su žene iz gračaničkog Udruženja htjele napraviti onoliko cvjetova koliko je bilo žrtava, ali se to širilo. Rade svaki dan, a najviše vole kada mogu pokloniti cvijet. Niko ne zna koliko je ispleteno cvjetića. Zna se, recimo, da je u prvoj godini u bh. gradovima poklonjeno 15.000 cvjetova. Nakon toga, cvjetovi su se raširili po cijeloj planeti, od Evrope, preko Amerike do Australije. Svih 800 zastupnika u Evropskom parlamentu nosilo je “Srebrenički cvijet” na reveru. Žene iz Gračanice napravile su podvig, svi su tražili, i sada traže taj cvijet, jer je jedino taj cvijet original
“Išao sam prema prolazu, prema slobodnoj teritoriji. Na putu je bilo oboreno drvo, a s lijeve strane rov. Kada sam se približio tom drvetu i rovu, izašao je vojnik koji je bio crven u licu, opsovao mi je majku i upitao: 'Ko je tebe tolikog pustio?' 'Vojska', odgovorio sam. Opet mi je opsovao majku i rekao da se vratim nazad. Vratio sam se stotinjak metara, gledao sam u rijeku Drinjaču koja je protjecala i razmišljao da skočim u vodu, pa šta bi da bi. Ali, da sam to uradio, ubili bi me jer ne bih mogao pobjeći”
“Sjećanje je ono što konstituira jednu zajednicu. Mnoge važne ličnosti iz naše kulturne i intelektualne historije bile su potpuno ignorirane i nisu bile utkane i učitane u našu kolektivnu memoriju, upravo da bi se redefinirao bošnjački identitet”
Sve veze Bošnjaka Kosova i Bosne i Hercegovine svedene su na individualne i sporadične kontakte. Jedino Institut za jezik i “Preporod” čine napore da se pokrenu određeni projekti. Univerziteti s Kosova na kojima se nastava izvodi na bosanskom jeziku uspostavili su kontakte i potpisali memorandume o saradnji s univerzitetima u Bosni, ali razmjena studenata i profesora gotovo je nemoguća zbog viznog režima koji je nepremostiva barijera
“Mi smo žene od Boga dragog darovane većom senzibilnošću, empatijom i suptilnošću od muškaraca i važno je da to iskoristimo u implementiranju vjerskih vrijednosti kroz odgoj. Jedan od najvažnijih zadataka jeste da internaliziramo vjeru, živimo u njenoj ljepoti i punini, a ne da formalno izvršavamo vjerske obaveze. Posvećenost, ljubav, podrška i razumijevanje jedini su način da vjerske vrijednosti budu dio vrijednosti svih nas”
Tokom zime nije nam mogao kamion doći po piliće. Zvali smo firmu koja je na tenderu dobila pravo na održavanje puteva ovdje i rekli su nam da u Srebrenici ne pada snijeg te da oni nemaju potrebe čistiti. Mi nismo u Srebrenici, nego 30 kilometara od grada, ali uspijevamo opet, radimo i borimo se. Naš rad i trud naša su pobjeda, kaže Amer Alić
