fbpx

Društvo

“Više od osam hiljada muslimanskih muškaraca eliminirano je od formacija bosanskih Srba nakon pada Srebrenice. U suđenjima održanim poslije rata čula su se ponovo užasna pravdanja o tome da je samo 'izvršavano naređenje'. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je za ili izravno ili prešutno odobravanje pokolja izvršenog po naređenju zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića. Ako razmatramo ova zvjerstva u svjetlu ideja Hannah Arendt, nalazimo da je teško odbaciti srpske vojnike kao tek nezasite krvožedne fanatike, već gledati na njih kao na moderne Evropljane koji nisu daleko od nas ovdje i sada”

Radenko Abazović odluči da se priključi Armiji RBiH. Samo nekoliko dana nakon toga, u velikim i dramatičnim bitkama na Stupu Abazović gine kao član posade našeg transportera. To je bila nevjerovatna situacija. Transporter je bio u borbi, a minobacačka granata s položaja Vojske RS, dok se transporter kretao velikom brzinom, uletjela je kroz otvor, kupolu transportera i ubila čitavu posadu. A što je još više nevjerovatno – Radenka Abazovića ukopali su u onaj isti grob koji je on samo nekoliko dana prije toga iskopao”

Stara narodna poslovica diktira da se ne živi u mjestu gdje nema hafiza i hećima. Postoji i mišljenje uleme kako je dužnost svake zajednice da u svojim redovima ima hafiza Kur’ana. Slijedeći to, drago mi je da sam – nakon povratka hafiza Fidanija u Sarajevo – popunio tu prazninu u Sloveniji, a svakako se nadam da neću dugo ostati sam i da ćemo, ako Bog da, u Sloveniji imati još čuvara Božije Objave

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

Neobična je podudarnost što su sa sve većom izvjesnošću da će vlast u većini kantona, a možda i na nivou Federacije BiH, formirati izborni gubitnici istovremeno postale sve tiše najave novih protesta tzv. demobiliziranih boraca.

Bosna i Hercegovina jedinstvena je zemlja zato što tu žive izuzetno zanimljivi ljudi, duševni i, baš od svih balkanskih zemalja, jedino narod u Bosni i Hercegovini liči na kazahstanski narod. Kada je riječ o narodu, imamo mnogo sličnosti. Isto kao i u Bosni, u Kazahstanu su ljudi vrlo otvoreni, vrlo duševni i gostoprimljivi. Kao i u Kazahstanu, tako i u Bosni, ljudi ne gledaju na novac i to im nije prepreka da se druže, odmaraju i piju kahvu sa svojim prijateljima”

Šta biste pomislili da vidite oglas “Potrebni radnici u humanitarnom udruženje – ekstra zarada”? Zvuči besmisleno, zar ne? Nažalost, i takvi danas djeluju, a među njima su i navodno humanitarno udruženje “Dar ruke” kao i “Pomoć.ba”, koji su posljednjih mjeseci poprilično aktivni. Volonteri ovih udruženja u više gradova prikupljaju novčana sredstva pozivajući se na razne porodice koje su u potrebi, na navodno bolesnu djecu i slično

Svaki borac koji je ostajao ispraćao je nekog bliskog i dragog. Oca, brata, amidžu, daidžu, rođaka, prijatelja, komšiju. Svi su imali nekog svog koga su ispraćali ne znajući hoće li ga više ikad vidjeti. Bolje oružje ponijeli su borci koji su išli u napad, neka im se nađe. Bilo je i pojedinaca koji su krenuli bez oružja. Nadali su se da će ga oteti od neprijatelja. Htjeli su biti uz svoje drugove i da se nađu kao pomoć i zamjena onom ko bude ranjen ili ubijen. Prije polaska, borci koji su kretali u napad obukli su bijele uniforme kako bi se po snijegu neprimjetno približili neprijatelju. Oni koji nisu imali takve uniforme uzimali bi bijele čaršafe koje bi razrezali na sredini i tako napravili jednu vrstu ponča. Time su se maskirali