Antifašistički pokret iz Drugog svjetskog rata u sarajevskim ulicama zastupljen je sa 79 osoba, od čega je 27 narodnih heroja. Ekvivalent ovom zvanju bilo je za borce tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu priznanje “Zlatni ljiljan”. Po njegovim nosiocima imena ulica dobilo je više od pedeset osoba. Borci i antifašisti iz posljednjih dvaju ratova gotovo su podjednako zastupljeni u imenima sarajevskih ulica
BH Radio Odense” može se pohvaliti izuzetnom saradnjom s predstavnicima danske vlasti, ali i ostalim utjecajnim ličnostima iz javnog života koji rado prihvataju saradnju s ovim radijom. Nidžara Graca tvrdi da se uspostavljanjem prisnih veza s Dancima otvaraju prilike za dodatnu promociju Bosne i Hercegovine, što je i jedan od glavnih ciljeva radija
Na daleki put, u nepoznato, porodica Ljajić pošla je 1956. godine. U Makedoniji su čekali pozivno pismo s garancijom za odlazak u Tursku (vasika). U Skoplju je Safet Ljajić započeo pohađanje vrtića, a ubrzo je postao učenik prvog razreda OŠ “Vuk Karadžić”. U toj se školi nastava izvodila na turskom jeziku. Do kraja prvog polugodišta Safet je već solidno govorio turski. Međutim, baš tada je otac Ejup dobio pozivno pismo i donio konačnu odluku – put u Tursku
Bilo kako bilo, dovoljna su i ova tri primjera da se vidi kako postoji određena grupacija javnih ličnosti koja je uvijek raspoložena da iz raznoraznih razloga piskara gluposti koje, bila im to krajnja namjera ili ne bila, za posljedicu imaju amortizaciju onoga što se desilo u Višegradu. Sve dok je takva neozbiljna, ali opasna relativizacija prihvaćena u javnosti kao legitimno mišljenje, ne može se očekivati ozbiljan pristup problemu kakav su šovinističke manifestacije s kojih se šire govor mržnje i netrpeljivosti.
Članovi tamburaškog orkestra “Tambure sa Une” iza sebe imaju i jedan snimljen album. Rasim Sijamhodžić autor je muzike za većinu pjesama, te vokal na numerama Tajna i Krupski bekrija. Ostale su zajedničko djelo više njih. Rasim je svirao i Džemalu Bijediću
Očito da Andrićevi kontakti s četnicima nisu bili nepoznanica za neke ugledne i utjecajne predstavnike nove vlasti poslije 1944. godine, a vjerovatno ni za njene represivne organe, oličene u Knoju i Ozni. Zbog čega se o svemu ovome nije govorilo i pisalo i zbog čega je ovo bila tabu tema u komunističkoj Jugoslaviji, pitanje je koje se može postaviti u istoj ravni s onim pitanjima o Andrićevim diplomatskim danima u nacističkoj Njemačkoj i njegovim susretima s Hitlerom i prisustvu pri potpisivanju Trojnog pakta.
“Ne postoje šanse da Srbija prizna genocid, jer on nije ni počinjen. I koliko god znam da Muslimani ovo ne žele da čuju, to je naprosto činjenica. To pitanje je dobar primer zašto će taj dijalog dugo trajati i biće mukotrpan, ali ćemo svakako morati da razgovaramo i nađemo minimum zajedničkog jezika. Crvena linija ispod koje Srbija ne treba da ide su dostojanstvo naše zemlje i srpskog naroda i istorijska istina, naravno, uz punu zaštitu Republike Srpske, čijeg je postojanja Srbija garant”, rekao je Miloš Jovanović, predsjednik opozicione, nekada Đinđićeve Demokratske stranke Srbije
Munira govori nešto Vučiću i daje mu “srebrenički cvijet” u ruku. Vučić se sagne, zagrli Muniru i uzme cvijet, ali ga ne stavi na rever. Korak dalje čeka ga Hatidža. Pored nje je i Hajra. Hatidža, onda, cvijet, bez oklijevanja, stavlja Vučiću na rever. Vučić se ukočio. Ispravio se, ali je skamenjen. On nema izbora. Doveden je pred svršen čin – sasvim spontano i neplanirano. Najvažnije stvari u životu i u historiji čovječanstva dogode se spontano
Međutim, prije svakog dijaloga potrebno je definirati principe dijalogiziranja, a jedan od osnovnih principa u dijalogu bilo koje vrste, a koji ne želi prerasti u konflikt, jeste princip uvažavanja i priznavanja učesnika dijaloga, jer, bez ovog, dijaloga u osnovi nema. U tom smislu, prije svega drugog, Srbi napokon trebaju priznati Bošnjake kao samosvojan narod i istinski odustati od ideologeme o Bošnjacima kao “Srbima muhamedancima” ili “Srbima turske vere” koji su se “poturčili” i “izdali veru pradedovsku”, a koja u srpskoj politici, društvu i kulturi vrlo intenzivno traje posebno tokom dva prethodna stoljeća.
Potpredsjednik SDP-a, izgleda, ipak ima smisla za humor, i to onaj najbolje vrste, jer je kadar zbijati šale i na vlastiti račun.
