fbpx

Društvo

“Mi nismo pristali ni na istočnu ni na zapadnu duhovnost. O tome najbolje svjedoče stećci kao unikatni nadgrobni spomenici u svjetskim razmjerama. U isto vrijeme mi smo sačuvali kontinuitet kulturnih formi, o čemu, pak, svjedoče nišani proizišli iz stećaka. Na osnovu svega što sam čitao, smatram da danas ne bismo uopće govorili o prihvatanju islama u Bosni da nije bilo Crkve bosanske. Stoga našim precima moramo odati dužnu zahvalnost i poštovanje, kako zbog političke, tako i zbog duhovne dimenzije našeg identiteta”, poručuje Muhamed Hajdarević. Kao mogući oblik iskazivanja te zahvalnosti Hajdarević vidi afirmaciju bosančice. Kaže da je transliteraciju prijevoda Kur’ana na bosančicu radio iz ličnog zadovoljstva, bez ikakvih komercijalnih primisli

Adnan Jahić u svojoj posljednjoj knjizi vješto pokazuje kako se jedino uz anticipiranje značaja i višestrukih implikacija ženskog pitanja unutar društvenog konteksta može ozbiljno misliti i suvislo govoriti o povijesnim, kulturnim i intelektualnim izazovima i zbiljama što su ih Bošnjaci živjeli u prvoj polovini 20. stoljeća

U sljedećim decenijama doći će do znatne promjene u broju i strukturi stanovništva Bosne i Hercegovine. Ako je vjerovati posljednjim procjenama UN-a, do kraja ovog stoljeća sadašnji će se broj stanovnika prepoloviti, pa će umjesto 3.531.159, koliko ih je registrirano na popisu stanovništva 2013. godine, u našoj zemlji 2100. godine živjeti samo 1.641.000 osoba

Mlijeko prodajem u pakovanjima od jednog decilitra. Prezadovoljan sam kvalitetom. Mjesečno prodam od dvije do petnaest litara, a nekad i po dvadeset. Kupci mi dolaze odasvud – iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Hrvatske, Austrije... Ovo mlijeko autohtonog bosanskog magarca koje proizvodim ovdje u Krajini mnogima je pomoglo”

Sarajevski purim jedan je od najvažnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine. Purim je Jevrejima simbol borbe za opstanak i pouka da oni koji žele slobodu moraju biti spremni da se za nju bore, a “Purim di Saray” je uspomena na spasenje njihovih sunarodnjaka iz zatvora tadašnjeg osmanskog “visokog predstavnika u BiH” Mehmeda Ruždi-paše

Posljednjih 16 godina javnim prostorom prolijevali su čitavo more noćnih morâ, proračunato se naivnoj javnosti predstavljajući kao idealisti i sanjari, da bi ju ustvari trovali nevjerovatnom količinom toksičnog pesimizma. Za sve su krivi kleroetnonacionalisti, uporno su trubili, ističući pritom zlokobnu ulogu SDA i porodice Izetbegović. “Odlaze nam mladi, a na njima svijet ostaje. Tito, najveći sine, vrati se”, i dalje viču u medijske megafone. Svaki mogući tračak optimizma, dostojanstva, nade i ponosa pokušavali su, ako ne uništiti, onda svesti na sliku i priliku mutavog i nijemog Bošnjaka naspram uglađenog i obrazovanog građanina Bosanca, dakle njih samih.

Ibrahimov urađeni posao i stvaralački opus mogao bi se s pravom usporediti s istraživačkim i spisateljskim poslom koji u mnogim zemljama svijeta rade razni instituti. Njegov posao bio je rudarski posao, na koji i on, ali i svi Vrnogračani danas i sutra mogu biti ponosni. “Ja sam Vrnograč 'uslikao'. On je ušao u historiju. Ovo što je napisano ne može više propasti jer je reproducirano u veliki broj primjeraka i nalazi se na stotinama adresa. Cijeli život sam vezan za Vrnograč, kojem sam uveliko posvetio svoj učiteljski poziv, privredni i politički angažman, svoj istraživački, sakupljački i spisateljski rad i, na koncu, svojih osamdeset godina života”, s ponosom ističe Ibrahim Ikanović

Srpske vojne i policijske strukture, kao i lokalna ili regionalna vlast pod kontrolom SDS-a u rano ljeto 1992. godine poduzeli su operaciju nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru. Od maja 1992. pa sve do kraja agresije na BiH u tim je akcijama ubijeno 102 prijedorske djece bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Historičar Jasmin Medić detaljno je istražio i u Časopisu za suvremenu povijest zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest objavio naučni rad o ubijenoj djeci Prijedora, koji Stav objavljuje u skraćenoj verziji

Za bosanskohercegovačku tarikatsku tradiciju šejh Brzina kazao je da ima osobine jedne autohtone tradicije, koja se u manjem ili većem obimu razlikuje od tarikatske tradicije u Turskoj, Arabiji, Albaniji i na Kosovu, te da je sačuvala svoju čistotu i ljepotu bez primjesa nečega što bi je uprljalo. “Ako neko i pronađe nešto što je u suprotnosti s učenjima islama, onda je tu riječ ili o prividnoj suprotnosti koja se ne može objasniti fizičkim vidom i posmatrajući izvana, ili je riječ o pojedinačnom incidentu te je nemoguće generalisati. Tesavvufska misao i tarikatska praksa oplemenjuje svakog čovjeka i izvlači iz njega ono najbolje, a potiskuje ili uništava ono najgore”, poručio je šejh Brzina i podsjetio na obligatnost primjene šerijatskih propisa u svim oblicima tesavvufskog promišljanja