Kad se hadžije vraćaju s hadža svojim kućama, također djeca sa svojim muallimima dolaze na stanicu pred hadžiju, doprate ga kući, prouče dovu i tada ručaju u hadžije. Čim se djeca zasite, odmah idu kući. Iza toga sjedaju uzvanici za sofru, pa i sirotinja se tu lijepo zasiti. Iza toga se ostatak halve dijeli po komšijskim kućama.
Pošto su stvari i pokrivači, deke, sedžade i sve ostalo povađeni iz šugdufa, smjestili smo se svi pod šatore, prostrijevši svak sebi na pijesak sedžadu, a ostavivši deku kao pokrivač, zimski kaput ili što drugo smotavši pod glavu, mjesto jastuka.
Tu su preuzeli voz Grci. Kada smo krenuli i prešli grčku granicu, odmah smo se osjetili u tuđem svijetu. Kolike li promjene! Naš nam jezik ne pomaže, trebalo se je služiti tuđim stranim jezikom. Iako nijesmo znali grčki, ipak smo dobro prošli jer sam ja znao turski, a moj bratić nešto francuski, koje su jezike znali mnogi od onih s kojima smo u dodir dolazili. (...)
Kad izgladnimo, zajedno jedemo, a redovito pružimo i devedžiji da i on založi. Uvijek kad bi što založili, otac bi moj ispušio po jednu cigaru u medeni kus, ali bi mu se iza cigare vazda zadrijemalo, pa bi se naslonio pokrivši se čevrmom po glavi, a meni bi tada rekao:
Između 1837. i 1858. godine hadž je otkazan, pretpostavlja se, tri puta, te je potom sasvim obustavljen na sedam godina. Godine 1837. izbila je epidemija kolere i hadž je otkazan do 1840, da bi se pandemija opet vratila 1846. i 1858. godine. Pandemija je 1846. godine ubila približno 15.000 muslimana i trajala je sve do 1850. godine. Hadž je morao biti obustavljen kako bi se spriječilo širenje bolesti, a i da bi se ukopali mrtvi čiji se broj svakodnevno povećavao
Na današnji dan prije 28 godina poginuo je komandir Čedomir Domuz - Bato, vuk s Igmana, nosilac najvećeg ratnog priznanja "Zlatnog ljiljana", "Policijske medalje za hrabrost" i "Ordena zlatnog grba s mačevima"
Otvorena je danas i Ratna spomen-soba Žepske brigade ARBiH
O zločinima njemačkih jedinica prema Bošnjacima nikad se nije mnogo govorilo. U historiografiji socijalističke Jugoslavije zločini prema Bošnjacima namjerno su izostavljani i zaobilaženi. Slično je bilo i sa spomenicima kao odrazom kulture sjećanja. Od 15.000 spomenika bivše Jugoslavije posvećenih periodu NOR-a i Socijalističke revolucije od 1941. do 1945. godine, skoro da i nije bilo spomenika koji su čuvali sjećanje na bošnjačke žrtve
Enver Šehović, Adil Bešić, Izet Nanić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Nesib Malkić, Safet Hadžić, Safet Zajko, i Midhad Hujdur, devet je boraca za slobodu BiH koji su posthumno odlikovani najvećim ratnim priznanjem - Ordenom heroja oslobodilačkog rata.
Koliki su indoktrinacijski efekt imali partijski umovi na običnog čovjeka, primjetan je i danas i najbolje se zapaža kod obilježavanja značajnijih datuma iz komunističke prošlosti. Jedan od njih jeste i 27. juli, Dan tzv. ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira na to koliko se posljednji komunistički rapsodi i dalje trudili održati mit o ustanku kao pravednoj i poštenoj borbi svih naroda Bosne i Hercegovine, historija je potvrdila tezu da je ustanak bio obična manifestacija klanja, surovosti i divljaštva, od čijih bi sudionika i španski inkvizitori mogli dosta naučiti
