fbpx

Historija

Prije četiri godine Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu na ukupno 111 godina zatvora osudio je bivše čelnike samoproglašene Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Protekle nedjelje održana je rasprava na kojoj su se osuđeni žalili na kazne dok je Tužilaštvo tražilo da im se, zbog zločina počinjenih tokom 1993. i 1994. godine, kazne uvećaju. Konačna presuda čelnicima Herceg-Bosne biće izrečena sutra, 29. novembra

Na inicijativu redakcije Letopisa Matice srpske 8, 9. i 10. decembra 1954. godine održan je u Novom Sadu sastanak na kome su sudjelovali brojni hrvatski i srpski književnici, profesori i javni radnici. Na tom je sastanku postignut dogovor i doneseni su zaključci o zajedničkoj književnojezičkoj politici u četirima republikama bivše Jugoslavije – Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Dokument sa zaključcima sastanka iz Novog Sada danas se obično naziva Novosadskim dogovorom. Novosadski dogovor postignut je bez prisustva Bošnjaka

Najprije su na tržnicama i frekventnim ulicama i sokacima postavili kamenje u kojem su bile izdubljene rupe, u koje se gurne ruka tako da niko ne zna da li je ta ruka imućna ili potrebita, ostavlja li sadaku ili je uzima. Bila je zaštićena čast potrebitih, a imućnim je iz ruku izbijan adut da se ponose svojom sadakom i da tim ponosom budu odvedeni u licemjerje koje islam oštro osuđuje

Mladić je proglašen krivim za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu kojim je namjeravano da se etnički očiste bosanski Muslimani sa teritorije koju su bosanski Srbi smatrali svojim prostorom.

„Nismo zadovoljni presudom iako je je doživotna. Nismo zadovoljne jer nije presuđen genocid u ostalim općinama. Žrtva je ista i u Prijedoru i u Srebrenici. Naše djece nema i zato ne možemo biti zadovoljni. Zločinci su živi, a naša su djeca pod zemljom već 23 godine. Mi smo same a oni koji bi trebali da se stide danas brane Mladića, kukavicu koji je imao hrabrosti ubijati a nije bio spreman odgovarati u sudnici“

"Presuda Mladiću je posebno važna, ali njena prava funkcija je vremenom izgubljena. Ona je trebala da bude upozorenje, opomena i prijetnja onima koji bi mogli biti njegovi sljedbenici. Presuda je trebala biti način da se ideologija zločina, genocida i etničkog čišćenja osudi, presudi i kazni“

Listajući Sarajevski cvjetnik, čitajući posebno tekstove Mehmeda Šakira, ostajemo zadivljeni bistrinom njegovih misli, jasnoćom, jezgrovitošću i bogatstvom stila kojim je pisao. “Novine su takav učitelj da onaj ko ih ne čita i ne sluša ništa o svijetu ne zna”, napisao je. Zamislimo kakvo je vrijeme bilo prije 150 godina u kojem Kurtćehajić, mladić s 24 godine, piše ovu rečenicu i usuđuje se krenuti u poduhvat pravljenja prvih nezavisnih novina. Danas teško možemo naći ekvivalent takvom poduhvatu

Nas nekoliko kreće prema tvornici da vidimo šta se to dešavalo. Ispred zgrade jeziv prizor. Uz samu fabriku, ispod neke nadstrešnice, ležali su ljudi. Mrtvi ljudi. Njih dvanaest ležalo je pokriveno dekama. Četnici su ih strijeljali prilikom povlačenja. Zastao sam i kratko se zagledao u njihova izmučena lica. To je bilo dovoljno da i danas, nakon 23 godine, još vidim njihove otvorene oči s pogledom uprtim negdje u nestvarnu i nedokučivu daljinu. Oči koje se nisu dovoljno nagledale lica svoje djece i drugih dragih osoba. Oči koje su ostale željne dunjaluka

William Quilliam, obrazovan mladić školovan kao advokat i specijaliziran za krivično pravo, doživio je potpuni preobražaj nakon puta u Maroko 1887. godine. Samo godinu poslije, zvanično proglašava sebe muslimanom i uzima ime Abdullah. Nedugo zatim, osniva Liverpoolski muslimanski institut, koji je, pored toga što je služio kao džamija, imao i mnogobrojne druge primjene