Na današnji dan 1879. godine u Mostaru se rodio Osman Đikić, poznati bosanskohercegovački pjesnik, pisac, dramatičar, javni i društveni radnik. Umro je u Mostaru 30. marta 1912. godine a Stav, povodom obljetnice Đikićevog rođenja, objavljuje zapis Alije Nametka objavljen u knjizi "Sarajevski nekrologij"
Ćamil je skončao na tragičan način, ali, družeći se s knjigama, nije živio u paklu, čitajući – nije bio u zatvoru. Ubilo ga je auto, da li je to bila nesreća i gdje je završio vozač? Ostat će nedorečeno. Ali, u “apsu”, u Srebreniku, završili su i Shakespeare, i Byron, i Schiller, i Tolstoj, i Borges i mnogi drugi. Srebrenik se od tada s njima druži – i oni stoje rame uz rame s Musom, Makom, Mešom, Skenderom, Zukom, Dervišom... i čekaju da ih koji zaljubljenik barem na tren oslobodi
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije
Branko Studen imat će pred Sudom BiH priliku odgovarati o svojoj i ulozi svojih potčinjenih u zločinima počinjenim u Zvorniku, ali i ostalim dijelovima BiH tokom agresije. U nekoliko je već navrata davao iskaz kao svjedok, ovog će puta, izvjesno je, to morati uraditi kao optuženi. Iako će njegova odbrana pokušati da ga odbrani tvrdeći kako je dementan, oni koji ga poznaju kažu kako je to samo pretvaranje, te da Studen vrlo dobro zna sve detalje akcija koje su protiv zvorničkih Bošnjaka poduzimali pripadnici vojnih i policijskih formacija Republike Srpske
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije
Da bi se naglasio kontinuitet borbe jednog naroda za vlastitu slobodu, kao posebnu kategoriju, smatramo s pravom, uveli smo narodne heroje Bošnjake iz Drugog svjetskog rata, kao i one iz perioda odbrane Bosne i Hercegovine od agresije od 1992. do 1995. godine. S tim da treba naglasiti da je potonji period još nedovoljno istražen i da ćemo u narednim godinama imati potpuniju sliku o herojima koji su odbranili nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Uz potporu “ERC Synergy Granta”, međunarodni tim istraživača proučit će kako je Kur'an interpretiran, prilagođen i korišten u kršćanskoj Evropi od srednjeg vijeka do rane moderne historije, kako bi razumio i pojasnio kako je sveta knjiga utjecala na kulturu i religiju u Evropi
Tokom svoje bogate kaligrafske karijere hafiz Ibrahim-efendija Šehović prepisao je Kur’an čak 66 puta. Za svaki prijepis trebala mu je nepuna godina rada. Neki od njegovih radova, nastalih u 18. i 19. stoljeću, svrstavaju se među najljepše sačuvane rukopisne primjerke u našoj zemlji
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije
Bošnjačke džamije koje je projektirao Sinan, kao što su Zal Mehmed-pašina (završena 1590), Ibrahim-pašina (1551), ili Mesih Mehmed-pašina (1585/86), pripadaju visokom stilu klasične osmanske arhitekture. Bošnjaci su svojim pokroviteljstvom omogućili da se arhitektonska produkcija Osmanlija razvije do neslućenih razmjera, a mnoga danas sačuvana remek-djela svjedoče o slavi jednog vremena i jednog naroda
