Mesnevihan i dobrotvor: Hadži Mujaga Merhemić, Zajim Kruško, Centar za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini, Stolac, 2019. godine, 220 stranica
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije
Izvjesni Ilija Branković, general u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji, kao izvor Večernjih novosti izjavio je da se “27 osoba žrtava sa tuzlanske Kapije mogu uslovno označiti kao potencijalni bombaši samoubice”. Suprotno novinarskoj etici, nova gadost o Kapiji objavljena je bez cenzure i fotografija raskomadanog tijela ubijene žrtve. Inače, do sada su razni “eksperti” u nekoliko navrata tvrdili da je granata ispaljena s planine Majevice, zatim da je Kapija kao i Markale “iscenirana s bošnjačke strane i da su leševi doneseni iz Živinica”, pa da je to isceniran incident od ljudi koji su postali žrtve
“Djevojka mi govori o strašnim silovanjima koja su činili bojovnici HVO-a i HV-a: 'Mojih prijateljica i drugarica je puno zarobljenih, silovanih. Na svu sreću, ostala sam, a odvodilo je mahom sve djevojke. Radili su djevojčicama Bože sačuvaj stvari...' Pitao sam je zna li imenom nekog od počinilaca, nabrajala je: 'Mario Dole, Mato Jelić, Zoran Čalić, Đoko. Dolazili su po pola noći...' Poznata su nam razaranja Mostara, Gornjeg Vakufa, ili koncentracioni logori, ma sve to je strašan zločin i važno je da se piše i ostavlja trag o zločinu i zločincima. Upravo knjiga Svjedoci zla žulja pošto su tu imena zločinaca. Da, tu su imena, to je bolno za zločince, jer su sve učinili da se zaboravi. Ali zaborava nema”
U Jugoslaviji su stanovnici Bosne i Hercegovine uglavnom svođeni na “vesele Bosance” za čije se krajnje društvene domete uzimaju vicevi, pjesma, te uživanje u hrani i piću. U Bosni i Hercegovini masovno su forsirani vicevi na temu “glup i gluplji, Mujo i Suljo”, a u ostatku Jugoslavije Mujo i Haso, uz neizbježnu promiskuitetnu Fatu, što traje i danas. Ta imena, valjda, zvuče smiješno ili “egzotično” mnogima iz okoline Bosne i Hercegovine, kao i mnogim Bošnjacima, nažalost
Vakufname su prvorazredni izvori za proučavanje društva, kulture, obrazovanja, trgovine, zanatstva, gospodarstva, razvoja gradova i svih aspekata života naših predaka i sredina u kojima su živjeli. Među svjedocima vakufnama nalazimo imena ondašnjih uglednika, paša i vezira, aga i begova, uleme, muftija, muderrisa, šejhova, imama, mujezina, trgovaca, zanatlija, povjerljivih ljudi iz svih slojeva društva. Imena nekih muftija, šejhova, muderrisa, imama, uglednih kadija možemo naći samo u vakufnamama i nigdje više
U Drugom svjetskom ratu postojala je jedinica o kojoj se danas gotovo uopće i ne govori i o kojoj se malo zna – “Kommando Schacht”. Jedinica koju je početkom 1943. godine organizirao kapetan Gerhard Schacht. Činili su je muslimanski vojnici čiji je zadatak bio infiltrirati se iza neprijateljskih linija i izazivati haos. Onako kako su ratovali “Nemilosrdni gadovi” iz filma Quentina Tarantina. Stvarnost je bila okrutnija prema Schachtovim Arapima jer su, iako su se iskazali u mnogim bitkama, okončali živote braneći okolicu Berlina od savezničke vojske koja je nadirala ka Hitlerovom bunkeru
Jednog dana, šetajući Sarajevom 1992. godine, odlučio sam, na posve slučajan način, da od tog trenutka fotografiram samo žive, ne mrtve. Mrtvi su pokopani, prestanite ih gnjaviti. Možete voljeti svog oca ili brata, djeda ili supruga ili ženu, ali nemojte se gnjaviti. Šta je sa živima? Šta je s ljudima koji su ranjeni, u invalidskim kolicima, bez nogu, koji trpe posttraumatski stres? Šta je s ljudima za koje vidite, dok razgovarate s njima danas, da trpe PTSP jer su potpuno uništeni ratom koji se poklopio s njihovim djetinjstvom? Tada sam počeo fotografirati žive, preživjele ljude koji su pokušali održati dostojanstvo usred ratne katastrofe, usred zaborava. Na kraju sam se kladio na život usred katastrofe
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije
U ovom skromnom prilogu želimo se sjetiti komandanta Turskog kontingenta vojske u misiji UN-a koji je boravio u mirovnoj misiji u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu — (tada) pukovnika, sada generala Mehmeta Alija Erdoğana. U Bosni i Hercegovini smo pitali mnoge sugrađane o misiji turske vojske koja je bila u sastavu UNPROFOR-a, pod ko¬mandom engleskog generala u Zenici. Malo je njih znalo neke pojedinosti o toj vojsci, a gotovo niko o komandantu Mehmetu Aliju Erdoğanu. Tek aktivni vojnici, a posebno komandni kadar, znao je ko je zapravo Mehmet Ali Erdoğan i kakvu je misiju vršila turska vojska pod njegovom komandom. Generala sam upoznao u Ankari. Nakon prvog susreta, postali smo iskreni prijatelji. Zajedno smo putovali širom Turske i upoznali mnoge ljude porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka i drugih krajeva današnje Hrvatske, Srbije, Kosova, Makedonije, Albanije... Tako je nastala knjiga Bošnjaci, odani građani Turske. Dio teksta koji donosimo objavljen je u toj knjizi
