Bošnjaci iz Trećeg bataljona koji su preživjeli prave golgote prave barikade u centru Beograda 9. oktobra 1915. godine i pod komandom kaplara Šemse Midovića iz sela Gonja kod Sjenice brane herojski položaj između Narodnog pozorišta i Narodnog muzeja
Aliju Izetbegovića njegovi savremenici nisu prepoznavali, ali očigledno je Bog imao drugačiji plan s njim. Lik i djelo prvog predsjednika Bosne i Hercegovine ponovo se aktualizira, kako u BiH, tako i širom svijeta. Mislim da je ovo dobra prilika da se istakne velika radna energija koju je moj otac uložio u vlastito školovanje, uz istovremeno podizanje svoje porodice. Istu tu energiju kasnije je pretočio u stvaranje i vođenje države Bosne i Hercegovine, kao i na dugotrajne zatvorske kazne koje je izdržavao ranije, u komunističkom režimu”, rekao je Bakir Izetbegović, predsjednik SDA BiH i predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH
Ukupno gledajući, u sarajevskim muzejima nalazi se najveća kolekcija islamske umjetnosti u Evropi i jedna od najvećih u svijetu. Kada bismo svo to blago sakupili na jednom mjestu, niti jedna zgrada u Sarajevu ne bi bila dovoljno velika za smještaj, a procjena je da bi za nešto tako trebao objekt površine tri sarajevske Vijećnice
“Imao sam trideset godina kada sam u Francuskoj radio kao zidar. Danas se tamo vraćam jer se tamo pojavljuju moje knjige. Bio sam triput u Veneciji, dvaput u Palermu, jednom u Sikstinskoj kapeli i nikad u Pompejama. Na tvoje tlo, u Bosnu, dolazio sam trideset puta. Kod tebe je divljao rat i mnogi od nas nisu mogli ostati kod kuće i ne činiti ništa. Nosili smo tada pomoć prikupljenu dobrovoljnim prilozima u našim zemljama. Ne znam jesmo li ti bili od koristi, bili smo neuredni, nepripremljeni, jednom riječju – Italijani, stvarno anarhični, individualisti” (Erri De Luca)
“Neprihvatanje haške presude vrlo izražajno dokazuje kako su počinjeni zločini i aktivnosti Herceg-Bosne zaista gnusni jer se Hrvatska ne smije i ne želi dovoditi ni u kakvu vezu s njima. Ja na to gledam s pozitivne strane, kao na najbolju potvrdu zločinačkog karaktera Herceg Bosne. Međunarodni sud, dominantno kršćanskog sastava, dokazao je UZP. U to nema nikakve sumnje. Logična posljedica jeste hrvatsko odbijanje presude. Njeno je prihvatanje i prihvatanje pravne i političke odgovornosti, ali i sramote. Hrvatska historija dovoljno je već osramoćena Nezavisnom Državom Hrvatskom. Desetljećima se Hrvatska pokušava 'oprati' od tog ružnog naslijeđa. Ne treba joj na tu sramotu još i hercegbosanska”
Od najstarije bužimske džamije ostale su očuvane samo kamene zidine. Ova kamena džamija bila je u dobrom stanju do 30-ih godina 19. stoljeća, kada je, uslijed učestalih nemira, za vrijeme gušenja jedne od buna od osmanske vlasti, spaljena bužimska tvrđava, a s njom izgorjela i džamijska drvena konstrukcija
Kad se približi vrijeme ovih godišnjica, počinju se javljati emocije i redati slike iz djetinjstva. Javlja se uvijek ista bol. Kao brat Salihov, Sulejmanov i Ishakov, ponosan sam na ono što su oni uradili i žrtvovali za slobodu koju mi danas uživamo, kazao je Besim Dizdarić, koji je također bio pripadnik 5. korpusa
Zvonimir Bernwald, Povijest divizije “Handžar”: Sjećanja i zapisi prevodioca u divizijskom štabu, Monos, Gračanica, 2018, 361 stranica
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije
Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije
