Sarajevski purim jedan je od najvažnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine. Purim je Jevrejima simbol borbe za opstanak i pouka da oni koji žele slobodu moraju biti spremni da se za nju bore, a “Purim di Saray” je uspomena na spasenje njihovih sunarodnjaka iz zatvora tadašnjeg osmanskog “visokog predstavnika u BiH” Mehmeda Ruždi-paše
Srpske vojne i policijske strukture, kao i lokalna ili regionalna vlast pod kontrolom SDS-a u rano ljeto 1992. godine poduzeli su operaciju nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru. Od maja 1992. pa sve do kraja agresije na BiH u tim je akcijama ubijeno 102 prijedorske djece bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Historičar Jasmin Medić detaljno je istražio i u Časopisu za suvremenu povijest zagrebačkog Hrvatskog instituta za povijest objavio naučni rad o ubijenoj djeci Prijedora, koji Stav objavljuje u skraćenoj verziji
“Tukli su nas, silovali su žene, šutali nogama, kundacima su tukli. Mušku djecu su u jedan stroj redali, a žensku u drugi, žene u treći, i na svako dijete, na svaku majku. Svaki je metak bio okrenut u nas, u Vlaseničane, u žene, vlaseničku djecu. Mnogo su tukli, silovali žene. Mnoge žene kriju, ali ja ne mogu da krijem. Bila sam ovdje, preživjela sam, ali da sam živa, ne vjerujem. Krivo mi je na naše komšije Srbe, sad kažem četnike, jer su oni najviše zla nanijeli i uradili”, svjedoči Sultanija Patković
Mehmed Žilić, demobilizirani brigadir Armije RBiH, navodi da je Drugi korpus najvjerovatnije bio jedan od najbolje organiziranih korpusa u Bosni i Hercegovini i do 1995. godine držao je pod kontrolom najveću slobodnu teritoriju, oko 170 kilometara linija. Jedan od dobitnika najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” Edin Haračić zvani Klej navodi da se boračke organizacije trude da nakon pravosnažnih presuda i djeca u školama uče o agresiji i dešavanjima od 1992. do 1995. godine
Od desetine osoba, pripadnica Fronta žena, drugih vojnika VRS-a i mještana Radića, koji su se okupili pred školom da gledaju mučenje, dvije su osobe pristale da se dvadeset dvije godine kasnije pojave pred sudom i posvjedoče okrutnosti koja je pokazana prilikom iživljavanja nad zarobljenicom
Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela
Pri osvajanju dijela novopazarske varoši dogodio se veliki i stravičan masakar civilnog življa kako u samoj Devlet-hanum džamiji (kasnije poznatijoj kao Krnja ili Batal džamija), tako i u njenom haremu i bližoj okolini. Naime, onaj dio Novopazaraca koji nije uspio da se domogne novopazarske tvrđave, iako ih je dijelilo svega nekoliko stotina metara od nje, pošto su im ustanici bili za petama, pokušali su da nađu utočište u ovoj džamiji i njenom haremu (dvorištu)
Četiri avionske bombe pronađene su i uništene prošle sedmice u Sarajevu i u njegovoj okolini. Riječ je o neeksplodiranim bombama kojima su saveznički avioni tokom 1944. godine gađali neprijateljske ciljeve u Sarajevu i njegovim tadašnjim predgrađima. U tim napadima poginulo je skoro 600 ljudi, a Stav donosi priču o njima temeljenu na savezničkim izvještajima, ali i nalazima historičara i zabilješkama tadašnje ustaške vlasti
Na 315 stranica knjige pukovnik Sead Jusić kroz opis vlastitog učešća u ratu, a posebno u danima bitke, zatim kroz izjave velikog broja preživjelih učesnika “Breze '94”, svjedočenja zarobljenih neprijateljskih vojnika, potom kroz zarobljenu pisanu građu, ali i dostupnu poslijeratnu objavljenu i neobjavljenu građu s obje strane fronta, donosi raznovrstan materijal od nemjerljivog značaja za razumijevanje toka i karaktera navedene bitke, te namjera daleko nadmoćnijeg napadača, ali i postignuća daleko hrabrijih i uspješnijih branilaca
Krene li uz Bosnu, naići će putnik na Rimski most, preko kojeg nikada u stotinama godina njegove povijesti nije prešao nijedan Rimljanin, a krene li uz Željeznicu, naići će na spomenik prvoj avionskoj nesreći u Bosni
