U aprilu 1992. godine uključio se u redove Armije Republike Bosne i Hercegovine. U toku rata nagrađivan je od komande 505. brigade 5. korpusa Armije RBiH. Poginuo je 13. jula 1994. godine na ćorkovačkom ratištu prilikom zaustavljanja napada agresora na položaje 505. brigade. Posthumno mu je dodijeljeno najveće ratno priznanje: značka “Zlatni ljiljan”
Mevludin Ekmečić veliki je umjetnik i kulturni radnik koji je obilježio likovnu scenu Bosne i Hercegovine. U svojih 90 godina života i 72 godine umjetničkog rada postao je idejni tvorac i pokretač Jugoslavenske galerije portreta, Fondacije “Legat kuća Ekmečić” u Brčkom, Ateljea “Ismet Mujezinovic” u Tuzli, Umjetničke kolonije OGUS u Srebreniku, galerije “Rizah Štetić” u Brčkom i “Hasan Kikić” u Gradačcu, galerije Franjevačkog samostana u selu Dubrave kod Brčkog, galerije Bošnjačkog instituta...
“Pjesma Mojoj dragoj BiH, kao i snimanje popratnog spota, bila je prekrasan projekt. Žao mi je, kada se sjetim kako su ljudi na nju reagirali, da se te ekstatičke emocije više ne ponavljaju. Kao da smo to izgubili, kao da je previše ružnih stvari uništilo ono lijepo što smo imali. Kako god, ta pjesma odradila je svoju svrhu. Gotovo su je svi koristili: od televizije i radija do vojske na ratištu, kada su dizali zastavu i kada su kretali u bitku”
“Velikosrpski propagandisti stvorili su predstavu po kojoj su samo Srbi bili antifašisti, dok su svi ostali jugoslavenski narodi bili saradnici okupatora. Srbi su se borili protiv fašizma, dok su za to vrijeme Hrvati bili ustaše, a Bošnjaci ‘hrvatsko cvijeće’, sve sami fašisti, kolaboranti i kvislinzi. Toliko se daleko otišlo u falsificiranju prošlosti da je ustanovljena nova zvanična istina, pa djeca već godinama u srpskim školama uče da je srpski narod u Drugom svjetskom ratu imao čak dva antifašistička pokreta – partizanski i četnički”
Građani Sandžaka, uz niz kulturnih manifestacija i svečanosti, ove sedmice obilježavaju 20. novembar, Dan Sandžaka. Taj se datum još od 2005. godine obilježava kao jedan od zvaničnih praznika Bošnjaka u Srbiji, a odabran je 20. novembar u znak sjećanja na osnivanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS) 20. i 21. novembra u Pljevljima 1943. godine
Mediji, ali samo oni koje kontroliraju politički krugovi HDZ-a, lamentiraju haškim polučinjenicama da je Stari most bio legitimna vojna meta, zaboravljajući pri tome za šta je sve presuđeno Herceg-Bosni i “hrvatskoj šestorci”, svjesno zaobilazeći stravične posljedice udruženog zločinačkog poduhvata počinjenog nad civilima, vjerskim objektima, gradovima, na koncu, nad budućnošću ove zemlje, bez ikakve primisli na historijski značaj Mosta u razvoju cijele regije Hercegovine, na njegovu ulogu, kao jednog i jedinog povoda svim tim silnim turističkim posjetama ne samo Mostaru već i cijelom Hercegovačko-neretvanskom kantonu
U to vrijeme smo osjetili da možemo uraditi puno više, da možemo krenuti u oslobađanje teritorija naše zemlje i od tada smo imali samo pobjede koje su se nizale iz dana u dan, da bismo 1995. godine došli u Sanski Most i oslobodili veliki dio teritorije današnjeg Unsko-sanskog kantona. Danas smo ovdje došli da se prisjetimo naših saboraca koji su na tom putu dali svoje živote. Svi ovi predjeli ovuda oko kasarne natopljeni su krvlju i nema ni jedne jedinice koja ovdje nije dala svoj doprinos i žrtvu”
Čekao sam da Jasmila i Damir prvo snime film, a koji su snimili ljetos u Stocu i Mostaru, kako niko ne bi mogao tvrditi da sam na bilo koji način opstruisao ovaj filmski projekt. Koliko se razumijem u to, njima preostaje još postprodukcija koju rade vani (vjerovatno u Njemačkoj) i imaju namjeru da ga prikažu za 25. godišnjicu Srebreničkog genocida 2020. godine. Tekst sam dopunio nekoliko puta ovih dana, kako mi na pamet nadolaze sjećanja
Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje
Tekst je ovo o herojskom otporu agresiji, o 248 šehida Žepske brigade, o 127 ranjenika, o devet dobitnika priznanja “Zlatni ljiljan”, o tri nosioca priznanja “Zlatna policijska značka”, o dva nosioca priznanja “Srebrni štit”, o ljekarima koji nisu bili hirurzi, ali su obavili desetke operacija, uključujući 26 amputacija, o učiteljima i nastavnicima, o agresoru i njegovim zločinačkim namjerama, o padu Žepe, proboju na slobodnu teritoriju, ali i o historiji Žepe, tradiciji i kulturi ovog područja. Sve to satkano je u monografiji Žepska brigada u ratu 92-95, koju je priredila grupa autora, a koja je upravo izašla iz štampe kao odličan svjedok historije i života u Žepi s akcentom na vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995) i oružani otpor agresoru
