U Sarajevu bi djeca trčala ka Žutoj tabiji i uzvikivala: “Careva, Begova, Hendek – BUM”, po redoslijedu paljenja kandilja na munarama sarajevskih džamija. “Tradicija ramazanskog topa bila je zabranjena u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo ponovno aktiviranje je pred Agresiju na BiH pokrenuo tadašnji MOS”, podsjetio je Muftarević
U narodu je list dobro primljen. Pretplata je počela odmah stizati, a s njom priznanja i zahtjevi čitalaca da list izlazi jednom sedmično, a ne jednom u petnaest dana – što je bila i ostala praksa Behara. Rizvić navodi nekoliko reagiranja čitateljica, što pokazuje da je Behar čitan i među ženskom populacijom. Stari su se žalili što u Beharu nema pjesama posvećenih sultanu, a konzervativci da je “suviše sitan onaj turski behar gore u naslovnoj slici, u onom mušepku”. Čak i takvi prigovori bili su pokazatelj da je Behar pokrenuo šire čitalačke mase i otvorio prostor koji prije nije postojao u bošnjačkoj kulturi pismenosti
Mnogi od zarobljenih u Austriji završavali su u zatvorima, na sudovima, u kažnjeničkim logorima ili na redovitom odsluženju vojnog roka, gdje su neki izgubili život. Dio bivših vojnika, što ustaša, što domobrana, ali i civila neposredno nakon što su njihova mjesta došla pod nadzor novih komunističkih vlasti skrivali su se kako bi spasili život. Poznati su pod nazivom “škripari” i “križari”.
“Bašagić je bio u suštini predvodnik čitave jedne generacije koja je gradila i naš kulturni kolektivni identitet, ali i naš cjelokupni svijet, ili naš cjelokupni kulturno-društveni okvir u kojem po mnogo čemu živimo i danas. On je, naime, cijelim svojim i životom, i djelom, i širim djelovanjem nastojao odgovoriti na situaciju u kojoj su se našli Bošnjaci i Bosna i Hercegovina nakon austrougarske okupacije Bosne 1878. godine”
Psihopata. Bolesnik. Mesar. Idiot. Krvnik. Fašist. Zločinac. Kako god da ga nazovete, nećete pogriješiti. On je bio sve to. Vjekoslav Luburić krvavo je zaradio svaku od tih etiketa, ali u Španiji, u kojoj je živio do smrti 1969. godine, malo je ko znao ko je on zapravo. Sve do smrti bio je ugledan građanin pod zaštitom države i garde. Dok nije ubijen, niko nije ni znao kako mu je pravo ime. Zvali su ga Don, Poljak, General, Vicente. Niko nije znao da u njihovom susjedstvu živi sadista na čijim je rukama krv hiljada ubijenih u zločinačkoj, marionetskoj tvorevini nazvanoj NDH
“Taj dan je bio presudan za odbranu grada. Ja nisam vojni analitičar, ali su oni sigurno mislili da će 5. aprila presjeći Sarajevo. Uspjeli bi da ljudi nisu izašli na ulice. Radovan Karadžić je bio u 'Holiday Innu' i oni su se htjeli preko Grbavice spojiti s čelnicima SDS-a, kasarnom 'Maršal Tito' i tako bi presjekli grad, što bi onemogućilo odbranu.”
Glavni betonski most na Uni i sam grad zasipale su stotine granata i hiljade puščanih zrna. Prelazak preko mosta na suprotnu obalu nije bio moguć. Iako je otpor agresoru bio slabo organiziran, ipak je omogućeno da se evakuira stanovništvo. Pod okriljem noći, 21. aprila 1992, između dvaju napada, najveći broj civila prešao je preko mosta i napustio grad. Nekolicina njih odlučila je ostati u gradu i slijediti davno dokazanu glupost: Nisam kriv i neću da bježim! Ubrzo su se pokajali zbog takve odluke jer su na svojoj koži osjetili nezamislive torture i progon od svojih dojučerašnjih komšija i “prijatelja”. Bosanska Krupa, djelić dženeta na ovom svijetu, za kratko vrijeme preobrazila se u pravi pakao
Komunizam je bio iskustvo moći, brutalno, militantno, nesporno i genocidno. Tačka u kojoj se ozbiljni historičari, bez obzira na njihovu ideologiju, slažu jeste činjenica da je kao historijski oblik države komunizam dostigao nivo kontrole nad stanovništvom koji nikada prije nije bio postignut. Uoči 80. obljetnice lenjinističke revolucije, u ruskim novinama prvi put objavljeno je cjelovito istraživanje o broju ubijenih od strane komunističkih režima diljem svijeta od 1917. do 1987. godine. Tada je objavljen podatak o 110 miliona žrtava tog režima. Komunizam je u tom trenutku i zvanično postao najsmrtonosnija ideologija 20. stoljeća
Građeni su širom Evrope, od Engleske, Njemačke i Italije, plovili pod raznim zastavama, služili u raznim carstvima. Nazvani su “Bosnia” i svima im je zajedničko to što su potopljeni, tek su rijetki od njih dočekali smiraj u kakvom rezalištu. Ma koliko se trudili, ma koliko tražili po starim arhivima, nismo uspjeli naći pojašnjenje zašto su brodovi građeni u Newcastleu ili Genovi nazivani imenom jedne tada geografski bliske, ali tako daleke, mistične zemlje na granici dviju civilizacija
Najmanje 100.000 djevojaka i žena silovano je između ranog ljeta i jeseni 1945. godine samo u Berlinu. Prema istraživanjima, ukupno je silovano oko dva miliona žena. Tačan broj silovanih Njemica nakon pada Trećeg rajha nikada neće biti poznat. Razmjere onoga što se dešavalo u proljeće 1945. godine postat će vidljive u ljeto te godine, kada je sve više i više trudnica počelo dolaziti u ambulante, urede gradskih vlasti ili se ispovijedati svećenicima. Tražile su dozvolu da abortiraju i nadale se oprostu
